Naletila sam na jedan članak na portalu i upala mi je jedna rečenica u oko, koja me, moram priznati, iznervirala na kratko:
- Ma, uvik je u mistu bilo lipih divojaka, ali dok je mater živa, nema potrebe za ženidbom- tako kažu samci na otoku Braču.
Mogla bih ovo shvatiti kao neku šalu ili pošalicu starih momaka sa otoka, da nema u toj šali i jedne grozne i istinite činjenice. Pojava je tipična za mediteranske zemlje u kojima tradicija njeguje poseban odnos prema obitelji kao najvažnijoj instituciji.
U Hrvatskoj je još uvijek izražen “mamizam”, također karakterističan za mediteranske zemlje. U nas još stanuje klasična talijanska “mamma mia”, brižna majka nositeljica katoličke obitelji, koja podržava zadržavanje djeteta u domu, posebno sinova. Te brižne majke zapravo svojom brigom i konstantnom zaštitom svojih sinova, bili oni u pravu ili ne, razvijaju muškarce nesposobne za život sa nekom drugom ženom. I kad se desi da sin pronađe ženu svog života, majčina briga i dalje traje na način da se petlja u njihov život, da nameće svoja pravila i razmišljanja. Još ako bračni par živi pod istim krovom, bračnoj družici preostaje “lobotomija” ili pakao.
Često u takvim obiteljim sina se tretira kao “božanstvo koje hoda ovom zemljom”, a kćeri se omalovažavaju i zanemaruju, a naročito se to primjeti kada dođe na vidjelo raspodjela imovine. Staro pravilo naših djedova i baka je bilo da sinu pripadne najveći dio zemlje i obiteljskog bogastva jer se on ipak ženi i ostaje brinuti o zemlji i imovini, a ostatak se dijeli na kćeri koje se “udaju” i odlaze u drugu obitelj. Tu je još i pitanje najmlađeg nasljednika koji se od sina svakako očekuje. Za neka stara vremena, kada su takve raspodjele možda i bile logične, možda bih se i složila, ali upravo mi je nevjerojatno da se danas također ta pravila primjenjuju i na taj način razaraju cijele obitelji koje se godinama vuku po sudovima.
Imam slučaj prijateljice kojoj je otac nedavno umro. Ostali su ona, majka i brat. Moja prijateljica je zatražila da se sva imovina koju nasljeđuju po ocu odmah raspodijeli, ali majka je to odbila, s tim da je sinu dala da živi u stanu koji se dijeli pola na sina, a pola na moju prijateljicu. Na taj način njoj je uskratila da i ona dođe do svog stambenog prostora. Na njeno negodovanje, majka joj je uzvratila: “On je sin i oženjen je, ti nisi!”. Zaista je teško prihvatiti činjenicu da te vlastita majka diskriminira na takav način. Majke se više priklanjaju sinovima. Još uvijek važi ona “sin je sin, a sve ostalo su dica”. Mnogo mojih prijateljica je razvilo određenu prisnost sa sinovima u većoj mjeri nego sa kćerima, i ja kad to primjetim one se ljute, bune i negiraju. Ali ja to jednostavno primjećujem i užasno me to nervira.
Ovakva situacija često dovodi do pomanjkanja samopouzdanja kod odraslih žena koje su često nepravedno kritične prema sebi što se uvelike odražava na njihov privatni život u kojem su često nesretne i neispunjene. Teško ulaze u veze, a ako i uđu osjećaju se neispunjeno. S druge strane, muškarci se previše ne zabrinjavaju oko svojih pogrešaka i jednostavno ih ostavljaju iza sebe. Primjetila sam mnogi muškarci kao da imaju neki polu-edipov kompleks i zapravo oni na kraju u svakoj ženi podsvjesno traže svoju majku, nekog tko će se brinuti za njih jer su tako odgojeni da su uvijek u centru pažnje i da će netko drugi riješiti sve njihove probleme…
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine