Prije ili kasnije svatko od nas susretne se s gubitkom svojih bližnjih. Osim što je to veliki šok za osobu, on sa sobom donosi i realno veće ili manje materijalne troškove. No, ako ste mudri pa o tom nemilom događaju razmišljate dovoljno rano, imat ćete npr. vremena otplatiti članarinu u Posprdnoj (Posmrtnoj) pripomoći. I tako vi plaćate 20-30 godina neku sitnu lovu i kad umrete oni se pobrinu za vaš sprovod i na taj način ne dovodite svoju obitelj u neugodnu situaciju da bankrotiraju, dižu kredite i slično. Jer, nažalost, pogrebi su postali vrlo isplativ posao. Jeste li ikada prošli pored kuće nekog klesara? Pogledajte malo kakav auto vozi i sve će vam biti jasno, da ne spominjemo savršeno uređene kuće i ostale najnovije gadgete.
No, ponekad se nažalost smrt ne može isplanirati već vas iznenadi, neočekivano i neugodno. Radi li se o bliskoj osobi, naravno da ste u totalnom šoku i teško vam je funkcionirati, no ne možete si priuštiti malo kontemplacije, već vas okrutnost sadašnjeg trenutka baca u operativu – mrtvozornik ili policija, rodbina, i da ne zaboravimo Posprdnu pripomoć.
Nedavno je moja draga prijateljica imala to nevjerojatno iskustvo s jednim od tih poduzeća, smještenim u samom središtu grada, blizu zagrebačkog Glavnog kolodvora. Prvo ih je zvala telefonom i stalno joj se javljao jedan lik onako zlatne dobi koji osim što je slabije čuo, nije baš niti najbolje razumio što ona sad to hoće. Konačno mu je uspjela na etruščanskom jeziku objasniti da treba netko doći sa lijesom i da je osoba bila njihov član kad je počeo daviti s lijesom. Ukratko to je završilo tako da je žena u dubokoj žalost na glupkophoneu listala lijesove s otprilike interesom kakvog ima i za uzgoj jegulja. Ubaci se ona u duboku koncentraciju, javi šifru lijesa i obeća čovjek eto odmah poslati pogrebno vozilo. Znamo da je vrijeme relativno, ali čekanje od 2,5 sata za nju je doista bila lagana agonija. I kad je to obavljeno, trebala je otići do Posprdne pripomoći glavom i bradom i dogovoriti sprovod. Budući da sam vidjela da se nešto što bi trebalo biti jednostavno pretvara u pravi pravcati složeni projekt odlučih otići s njom.
Stižemo mi dakle oko 14 sati u to velebno zdanje i prvo što vidimo frajera kako slasno mljacka sendvič s parizerom. Eh kad se samo sjetim tog mirisa. Tamo sjede likovi prema kojima su oni iz Twilight zone prave bebe: mrki, oštrog pogleda – pomalo prijekornog koji kao da govori: E baš ste sad usred gableca morali doći! Možete li se zamisliti kako stojite s hrpom nekakvih dokumenata i želite nešto pitati, a oni vam prstom pokažu predvorje uz naredbu : Sjednite zvat ćemo vas ! No, dočeka ona sa suzama u očima i trenutak kad ju djedica (uz dužno poštovanje svim vitalnim djedicama) pozove i počne proučavati papire. I kaže on : „Eto sad ćemo mi napraviti papire, reći ću vam gdje je mjesto za pokop……“ Pita frendica što se sve dobiva, a kaže on: „Pa rupa u zemlji, što bi vi? I to na Markovom polju (op.a: iza Sesveta, a frendica iz Zaprešića) ali ako želite mogu ju dodatno betonirati iznutra“. Wau, to se zove luksuz. Pita ona što je s nadgrobnom pločom, a lik ju izbezumljeno pogleda i kaže da to nije uključeno nego RUPA koju će prekriti zemljom, a ostalo po cijeni od 50-120.000 kn je na obitelji da iskešira. Ona problijedi i pogleda me, a pitam ja: A što je s kremiranjem? THe ON: „ Pa to bi bilo moguće, ali tijelo je sad odvezeno u mrtvačnicu na Markovo polje, a kremiranje je na Mirogoju, nisu vam to objasnili? Ona već hiperventilira od užasa, a ja ga gledam kao hobotnica koja će ga zadaviti u jedinici vremena i kažem: „Tko joj je trebao reći, onaj polupijani i dementni lik na telefonu ili junaci koji su uletjeli u stan s lijesom kao da osvajaju bojno polje i još brže izletjeli bez najosnovnijeg izraza sućuti?“ Shvatio konačno djedica da je vrag odnio šalu i kaže da bi mogli tijelo prebaciti na Mirogoj i da kazeta za četiri urne košta oko 10.000 kn. Nije to baš mali novac, ali je manji od 50.000 zar ne? E, ali to se dodatno plaća, kao i još neke sitnice koje kremiranje uključuje kao što su npr. šlapice i plastična vreća. U tom trenu moja frendica se počinje tresti od užasa i otpratim ju u predvorje smjestim u fotelju i pružim bocu s vodom, jer ovi autistični zombiji koji tamo sjede za stolovima nisu ni obrvom mrdnuli kad su vidjeli da je ženi doista loše.
No, saga se nastavlja. Dogovoreno je kremiranje i lik me pita hoću li ja umjesto nje odabrati urnu jer imaju eto krasne tek pristigle modele s lijepo izvedenim križom…….Procijenila sam da je ona na rubu živčanog sloma, pa sam pokazala prstom na neku urnu uz pitanje što će osobi koja se kremira papuče? Naravno da mi tupko nije znao odgovoriti, ali je vrlo vješto znao ubaciti dodatni trošak za prijevoz tijela, iako naravno u startu nisu dali dobre informacije. Naravno tu je još čekanje da njihov sporovozni printer isprinta 10 lenti na koje imate pravo, zatim da u šprancu obavijesti o smrti (koja je osim ubačenog imena identična) ubaci detalje, pa da nazove Mirogoj i najavi vas da ćete doći (jer dolazak bez najave izazvao bi tektonske poremećaje na Mirogoju……) i konačno nakon više od sat vremena bježimo iz ralja neobičnog lika s novom hrpom papira. Bacimo oko na sat, a kad ono 15:15 – nažalost na Mirogoju rade do 15 sati. Unaprijed oprostite na ironiji, ali najbolje bi bilo da unaprijed zamolite svoje drage da, ako već moraju otputovati na drugi svijet, da to učine tijekom noći kako biste mogli djelovati već od 7 ujutro i uz puno sreće svu administraciju srediti u jedan dan. Jer u suprotnom ćete čekati barem 4-6 dana ispraćaj na krematoriju jer gužve su neviđene.
Vjerujem da vam je sada jasno zašto je Posmrtna pripomoć dobila umjetničko ime Posprdna pripomoć , a vama toplo želim, da nikad ne doživite iskustvo moje prijateljice.
Vaša
Ema Jurić
Osim što je smrt veliki šok za osobu, on sa sobom donosi i realno veće ili manje materijalne troškove