"Opa! Pa ti si drastično smršavila!"
"Svaka čast, izgledaš najbolje do sada!"
To
je samo mali dio komplimentata koje čujem u zadnje vrijeme na dnevnoj
bazi od svojih prijatelja i poznanika, i mogu vam reći, bez imalo
skromnosti, da zaista uživam primajući pohvale za svoj požrtvovani trud i
rad na sebi.
Ima i zlobnika koji ne mogu poreći moje vidljive
fizičke promjene, ali vjerovatno u svom kutku pokvarenog mozga misle da
se sređujem ne bih li krenula u lov na novog “pastuha”. Znate i sami da
za dobar izgled žene ili naglo mršavljenje uvijek postoji teza da je:
ili našla ljubavnika, ili novog frajera. U mom slučaju stvar je sasvim
drugačija.
Svi znate da je moj sadašnji status “udovica”. Jedva
tu riječ prevalim preko svojih usta jer je mrzim. Asocira me na neku
tužnu ženu, zavijenu u crnu boju, koja ostatak života provodi u tuzi i
samoći, očajavajući nad kletom sudbinom koja joj je oduzela voljenog i
nikad prežaljenog supruga. Ja nisam udovica u svojoj glavi i u srcu sam
još uvijek udana za svoga muža. Njega nema u fizičkom smislu, ali svaki
dan je prisutan u mojim mislima, a ako ga na trenutak zaboravim,
začujem njegov glas iz nekog radija i nekako osjećam da je on tu.
Prvu
godinu tugovanja sam prošla kao da živim u nekom paralelnom svijetu.
Pokušavala sam pokupiti krhotine svog života u jednu cjelinu i ispuniti
praznine stvarima koje sam silno željela raditi i barem probati.
Ovaj
život dijelim na onaj «prije», koji sam živjela sa Dinom i na ovaj
«sada». U ovom «sadašnjem» životu, u prvoj godini morala sam sve učiti i
prolaziti iz početka. Pa sam tako prolazila prvo samostalno spavanje u
krevetu, prvi Božić bez Dina, prvi doček Nove godine, prvo ljetovanje,
prvo putovanje, prvi rođendani, prva godišnjica braka, prvi put živim
sama i nemam se s kim pošteno posvađati, ni pomiriti... Sve je to za
mene bilo kao da ponovo učim živjeti. Bilo je gadno, konstantna borba s
tugom i suzama koje nisu birale ni mjesto, ni vrijeme. Izlazila sam van i
družila se sa prijateljima, ali bez obzira na to imala sam silnu
potrebu biti sama.
U drugoj godini rekla sam sama sebi: „Ok, tako
je kako je, nema povratka, smrt Dina nije kraj života, to je novi
početak! Tek sam na pola života!“
I tu započinje moja osobna
preobrazba, fizička, psihička i ona duhovna. Trebalo je vratiti
poljuljanu volju za životom. Od toga dana Dino je postao moja amajlija,
moj anđeo vodič kroz novi život. Neke njegove izgovorene misli, na koje
tada nisam baš obraćala pažnju, dale su mi snagu da se pokrenem s mrtve
točke.
Krenula sam od sebe jer sam shvatila da sam ja centar
svog života, od mog raspoloženja, moje energije ovisi moja sreća i sreća
ljudi koji me okružuju, kad sam ja sretna i pozitivna onda se sve
posloži baš onako kako treba. Kao svaka prava žena, svoju preobrazbu
započela sam frizurom. Bez dobre frizure sve je frustrirajuće. Snagom
volje krenula sam u teretanu, odlučna da vratim svoje tijelo u najbolje
moguće izdanje. Odbacila sam sve brzopotezne i jednolične dijete (a
probala sam ih gotovo sve). Svakodnevni trening po 2 sata, tjedno
mjerenje kod nutricioniste koji vodi brigu o mojoj prehrani, ispijala
sam hektolitre žutog čaja i vode, naoružana strpljenjem i odlučnošću
skinula sam 10 kilograma. Za to mi je trebalo 6 mjeseci vježbanja. Kako
su kilogrami padali, tako je moje samopouzdanje raslo. Odjednom sam
počela voljeti tu „novu“ sebe u ogledalu koja se iz tjedan u tjedan
mijenjala. Još uvijek vježbam jer svoj cilj nisam još dosegla, a
vjerujem da kad postignem cilj neću prestati sa vježbanjem. Iako nisam
luda za shopingom, sada to radim sa malo više volje. Prije neki dan sam
se čak odvažila uzeti cipele na štiklu, tako da sada po stanu vježbam
«catwalk».
Usprkos svim životnim nedaćama ja sam sretna i
zadovoljna žena! Pitate se kako je to moguće? Pa život ne mora biti
nužno «sranje», bitno je kako mi sami posložimo stvari u svojoj glavi.
Ja sam gubitak supruga pretočila u nešto pozitivno, zainatila sam se
tuzi i depresiji, jednostavno odlučila sam prkositi životu. Vjerujem da
me Dino gleda i da je ponosan na mene jer od mene ne bi manje očekivao,
ljubav i zahvalnost koju osjećam prema njemu daje mi dodatnu snagu. Moj
život je ispunjen ljubavlju kakvu ljudi rijetko dožive u svom životu i
to me čini sretnom udovicom.
Danijela Dvornik
Od danas tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine
