Tjedan suvremenog plesa međunarodni je festival u Hrvatskoj s najduljom tradicijom te jedan od najvećih u regiji na temu suvremenog plesa, a organizira ga Hrvatski institut za pokret i ples, neprofitna organizacija u kulturi. Višeslojno je integriran u europske i svjetske tokove te je bitno pridonio prisutnosti hrvatskih plesnih umjetnika na međunarodnoj plesnoj sceni.
Ove godine se Tjedan suvremenog plesa odvija u Zagrebačkom plesnom centru, te svim značajnim kazalištima (Hrvatsko narodno kazalište, Zagrebačko kazalište mladih, Teatar &td, Muzej suvremene umjetnosti..), a i inače se koriste dodatni neperformativni prostori poput galerija, muzeja, izložbenih hala, kao i vanjske prostore. Festival se otvara 29.svibnja i traje do 20.lipnja 2015, a program i detalje možete pogledati ovdje.
Festival je 1981 pokrenula Mirna Žagar, koja i danas rukovodi programom festivala u funkciji umjetničke ravnateljice, s kojom smo pričali povodom skorog početka ovog Festivala.
Mirna Žagar, umjetnička ravnateljica Tjedna suvremenog plesa
Kako ste se počeli baviti plesom? Opišite nam ukratko svoju umjetničku karijeru.
Plesom sam se počela profesionalno baviti još dok sam pohađala Školu za ritmiku i ples Ane Maletić. Lela Gluhak-Buneta koja mi je bila razrednica, bila je i koreografkinja i umjetnička direktorica, osnivačica Zagrebačkog plesnog ansambla kojem sam pristupila 1975. Početkom 80tih sam preuzela vođenje ansambla te sam uz vlastitu koreografsku praksu, otvorila suradnju s vanjskim koreografim, osnovala platformu za razvoj koreografa unutar ansambla, uz nekoliko uspješnih inozemnih turneja.
Festival sam pokrenula nakon proslave desetogodišnjice rada ZPA i neko sam vrijeme paralelno vodila ansambl, Festival i djelovala kao suradnik za pokret te kao plesni pedagog. S vremenom sam se fokusirala na razvijanje plesne infrastrukture i promicanje ideje da ples kao umjetnička grana ima svoje mjesto u našem društvu, da je i kao profesija ekonomski održiva u Hrvatskoj; nastojeći ukazati na razne načine da hrvatska plesna tradicija i profesija kao takva (najdulja u kontinuitetu unutar srednjoeuropskog prostora) zaslužuje da se u nju ulaže.
Osnovala sam i Hrvatski institut za pokret i ples, kao kišobran organizaciju za potporu razvoja inicijativa u području suvremenog plesa. Kroz ovu smo organizaciju i utrli put razmiišljanju i shvaćanju da je potrebno ulagati u razvoj profesije i kroz alternativen modele pa smo tako pokrenuli alternatini sustav obrazovanja MAPA(z) Moving Academy for Performing Arts, kroz koju su brojne osobe danas aktivne ne samo u plesu već i u kulturi sticali prva ili pak dodatna saznanja o dizajnu rasvjete, uloge dramaturgije u plesu, managementu u kulturi, produkciji, razvoju publike, razvoj kritike i pisanja o plesu itd... Rezultat ovog rada koji se proteže preko tri desetljeća ogleda se dana i kroz objekt Zagrebačkog plesnog Centra, koji je zamišljen da se pokrene mreža sličnih centara diljem Hrvatske. Moja me karijera dovela i do Kanade gdje rukovodim Plesnim Centrom u Vancouveru (The Dance Centre) a kojeg sam izgradila. Tako da koliko je moja profesionalna karijera utemeljena i oblikovana kroz iskustva ovdje u Hrvatskoj, ona se podjednako realizirala i u inozemstvu kako unutar europskog prostora tako i u Kanadi.
Kakva je situacija s plesnim stvaralaštvom u Hrvatskoj? Možete li napraviti usporedbu s Kanadom?
Teško je uspoređivati vrlo različite sustave. Ima jedna sličnost, a to je da su obje scene vrlo dinamične, bilježe izuzetnu raznolikost načina i sustava unutar kojeg i na koji način plesni umjetnici realiziraju svoje vizije. Ipak, sigurnost javnog financiranja ovdje u Hrvatskoj, unatoč krizi, usudila bih se reći da je konzistentnija. U Kanadi je velika konkurencija za vrlo ograničenu javnu potporu, ali je stoga potpora privatnog sektora, ne mislim ovdje samo na korporativne fondacije, već na obiteljske fondacije kao i potpora individualnih osoba, donatora izuzetno bitna. Filantropija, iako jako razvijena u Kanadi ipak nije na istoj razini kao u SAD.
Na žalost, u Hrvatskoj se tek treba osvijestiti među poslovnim subjektima te dobrostojećim građanima svijest da je dobro ne samo za vlastiti imidž već naprosto razviti taj osjećaj obeveze prema društvu općenito financijski podupirati kroz donacije nacionalnu kulturu pa tako i ples. Plesna umjetnost je vrlo dinamična, koja se ostvaruje kroz dinamične međunarodne suradnje, plesne su produkcije mobilne, komunikativne i ples je prvi na listi kada se neka država želi promovirati, ali na žalost i nadalje je pri dnu ljestvice ulaganja. I prvi je za otpis kada dodje do rezova javne potpore.
Na koje hrvatske koreografe i plesače bismo trebali obratiti pozornost?
Već neko vrijeme pratimo razvoj nove generacije koreografa koji sada više i nisu toliko mladi već recimo da pripadaju srednjoj generaciji autora: i koji svojim radovima pobuđuju pažnju međunarodne javnosti i koji djeluju između Hrvatske i drugih europskih sredina: Matija Ferlin, Marjana Krajač, Saša Božić, Aleksandra Janeve Imfeld, Sonja Pregrad, Maša Kolar, Jasna Vinovrški ili pak autori koji su stasali iz kruga okupljenih oko BadCo. autorskog kolektiva koji ima utjecaj na stasanje novih generacija.
Ovdje trenutno pratimo autore koji potječu ili nalaze svoje uporište u radu i izvan Zagreba: Roberta Milevoj (Pula), Ivana Kalc (Rijeka), Matea Bilosnić (Zadar),... Maja Drobac koja uvodi novi utjecaj u našem podneblju gdje stapa utjecaj indijske filozofije i plesne umjetnosti s suvremenim tendencijama,... tu su i Sanja Tropp u Varaždinu, Melita Spahić Bezjak u Karlovcu... ovo su samo neki od mladih umjetnika koji po povratku iz inozemstva ili pak autohtonim razvojem nastoje uspostaviti ili pronalaze svoje mjesto unutar naše male, ali vrlo raznolike i dinamične plesne zajednice.
Koja je glavna tema ovogodišnjeg festivala i što biste izdvojili kao vrhunce programa 32. Tjedna suvremenog plesa?
Tematski se osvrćemo na temu migracija u vrlo širokom kontekstu. Tijekom festivala ugošćujemo EU projekt Migrant Bodies koji uskoro završava međunarodnim simpozijem u Italiji. Suvremeno društvo u Europi duboko je obilježeno migracijama kako ekonomski, tako politički i kulturološki. Unutar tog fenomena, nomadizam predstavlja i simbolizira mentalnu (stvaralačku) kategoriju istih, a nomadizam kao i migracija nešto j vrlo blisko plesačima, te osim što je usko vezano uz strategiju preživljavanja i napredovanja, ujedno otvaraju i procese sagledavanja drugog unutar nas samih. Nešto što smo u našem društvu čini mi se na pragu zaborava i čini mi se da nismo otvoreni prihvatiti drugačije. Drugo.
VIncent Mantsoe Skwatta (Foto: Val Adams)
Kako financirate ovaj festival? Je li vam teško doći do sponzora?
Festival se financira iz više izvora od javnog sektora, dakle Ministarstvo Kulture RH, i Grad Zagreb, djelomice kroz programsku suradnju sa stranim centrima za kulturu i veleposlanstvima, djelomice kroz međunarodna partnerstva pa tako i Europskih fondova, djelomice i gostujući umjetnici sami a putem nacionalnih fondacija u suradnji s nama iznalaze sredstava za potporu. Umjetnici, kroz odstupanja od svojih uobičajenih honorara pomažu održavanju programa jer vjeruju u njegovu kvalitetu i važnost da se održi ova razina i kvaliteta produkcija. Nemala je i vlastita investicija, kao i prihodi kroz ulaznice. Tu je i ogroman ulog volontera bez kojih nebismo mogli ostvariti ovaj obim programa. Svakako vidim mogućnost da se korporativni sektor otvori ka ulaganju u ovu sferu kulture, a svakako vjerujem da će se i u skoroj budućnosti i pojaviti tzv. poslovni anđeli koji bi zajedno s nama bili pioniri takvih suradnji kulture i gospodarstva.
Kakva je situacija sa Zagrebačkim plesnim centrom? Dobivate li pomoć iz Europske Unije?
Zagrebački plesni centar rezultat je više desetljeća kontinuiranog napora da se pokrene prostor koji bi podupirao razvoj suvremene plesne umjetnosti, koreografsko/plesni centar, a prema modelima danas uobičajenih diljem Europe i svijeta. Kroz razvoj vlastite djelatnosti od produkcijske do edukativen kako za profesionalne umjentike tako i za amatere dodatno razvijamo mogućnosti prihodovoanja. Dio potpore održavanja prostora ostvaruje se i kroz brojne EU projekte koje vodimo a što je u ovoj krizi dosta veliki izazov jer dobar dio sredstava korisnik more ipak sam osigurati. Dakle troškove pokrivamo iz različitih izvora. Veliki dio programa kao i svakodnevne djelatnosti ostvaruje se uz potporu brojnih volontera. Neki to rade iz čiste znatiželje i ljubavi prema plesu, drugima je ovo mogućnost da steknu neke prve korake u radu unutar izvedbenih umjetnosti, mogućnost sticanja vrijedne prakse unutar profesionalne organizacije.
Jeste li primjetili porast interesa publike za praćenje suvremenog plesa? Koliko su ljudi kod nas uopće upoznati sa suvremenim plesom i na koji način bi im se ovaj svijet mogao približiti?
Bez lažne skromnosti mogu izjaviti da je veći dio današnje publike stasao kroz i upravo kao rezultat festivala. Naravno puno drugih aktera danas na sceni radi na širenju i jačanju tog interesa. Rukovodimo se principom da je ples za svakoga, da ples u svojoj raznolikosti ponude omogućuje da svatko pronađe nešto za sebe i jako nam je bitan razvijati suodnose s publikom. Publika je najvažniji segment ovoga čime se bavimo i ponosni smo što nas publika vjerno prati.
Kroz program rada u Zagrebačkom plesnom centru tijekom godine zajedno s umjetnicima s kojima surađujemo i s plesnim grupama radimo svakodnevno na tom segemenut ne samo razvijanja publike, već da unutar postojeće publike produbljujemo odnose, znanja o umjetnicima, plesnim stilovima, plesnim produkcijama, općenito razvijati taj interes i produbljivati ga istovremeno. To radimo kroz radionice, predavanja, filmske projekcije. Pozivamo publiku da upoznaju i procese rada. Takva, drugačija iskustva, postavljaju gledatelja u aktivniju ulogu, a ne samo pasivnog promatrača. I takva su iskustva nezaboravna. Dakle, nastojimo pružiti jedinstvena iskustva, a ne samo prikazivati predstave.
Matija Ferlin -Sad sam almost 6 @Nada Zgank
Kakva je vaša vizija budućnosti Tjedna suvremenog plesa i Zagrebačkog plesnog centra?
Vizija festivala uvijek je bila spajati hrvatsku plesnu scenu u međunarodni kontekst kroz prikaz vrhunskih plesnih umjetnika iz svijeta ali i kroz razne oblike suradnji, kako Hrvatskoj širom otvorili vrata drugačijem gledanju i realizaciji suvremenog plesa. Problemi s kojima se susreće festival 32 godine, gotovo da su ista su danas kao i prije tri desetljeća. Jedino se publika razvijala kao i plesna scena. U inozemstvu su političke strukture prepoznale moć i potencijal koji sa sobom donosi ulaganje u razvoj suvremenog plesa. Niz studija o ulaganjima u kulturu, pa tako i u ples, ukazuju da se generira 28 eura natrag u državnu blagajnu, za svaki uloženi euro! Dakle ples, kao uostalom cjelokupni kreativni sektor sudjeluje u socio-ekonomskom razvoju ali se to kod nas ne prepoznaje.
Dakle očito da postoji razlog zašto se u svijetu i nadalje ulaže u ples. Na nekom makro planu, to je nešto što bih voljela da se sagleda koliko ples kao umjetnička praksa i djelatnosti oko nje pridonose zdravom društvu, ekonomskoj dobrobiti i u Hrvatskoj. To su velike ambicije, ali kroz kvalitetan program koji privlači publiku, nadam se da poruka o investiranju u ples postaje sve glasnija i da negdje padne i na plodno tlo. Na nekom mikro planu, gledam kako festival ima potencijal umrežavanja struke unutar regionalnog i međunarodnog konteksta. Nastojim okupiti mladu ekipu koja će pronaći svoj put kroz festival, sigurno ga preobraziti i dalje razvijati na temeljima koji su postavljeni i koji su postigli određenu snagu i prepoznatljivost kroz ovih 32. godine djelovanja.
Ovo je tek peta puna sezona rada Zagrebačkog plesnog centra i iza nas su brojni uspjesi i pozitivni rezultati. Prošle smo godine u Zagrebačkom plesnom centru ostvarili 120 različitih događanja, uz svakodnevne treninge, istraživačke procese autora i druge aktivnosti uključujući aktivnosti za građanstvo. Kroz centar godišnje prođe oko 10,000 gledatelja- korisnika, dok festival bilježi oko 5000 posjetitelja koji nas prate iz godine u godinu.
Razmišljate li o povratku u Hrvatsku?
Ja nisam nikad napustila Hrvatsku. Moj me profesionalni put uveo u međunarodne vode i projekte a koje se u konačnici ogledaju u otvaranju novih mogućnosti i za hrvatske plesne umjetnike i jače pozicioniranje hrvatske plesne scene unutar međunarodnog konteksta. Moj profesionalni život se odvija podjednako ovdje kao i u Kanadi kao i u EU kroz brojne EU projekte u kojima sudjelujem pojedinačno ili pak u kojima kao organizacija sudjelujemo.