Sjetila sam jedne davne situacije kada sam bila tinejdžerka a naše mame u godinama kao što sam ja sada, kada su neke od tih mama, naročito rastavljene žene, izgledale odjednom kao tinejdžerice. Kako da kažem, oblačile su se nesukladno svojim godinama, a mi smo ih promatrale s gnušanjem i pitale se “Što se to njima dogodilo?”. Bila sam sretna što moja mama nije bila jedna od njih.
Te žene, zapravo su bile žene u svojim najboljim zrelim godinama, ali nama su bile već tada “stare” i bile su već nečije mame. Iz te naše perspektive, one su nama bile “žene koje silno žele biti mlade”, iako moram priznati da su neke zaista za te svoje godine i djecu koje su rodile izgledale vrlo atraktivno i mladoliko. Imale su uvijek mlađe udvarače i nama mlađim djevojkama one su bile “potencijalna opasnost”. A momcima, takve žene uvijek su bile na neki način zanimljive, jer su svojom zrelošću, iskustvom, pa i izgledom, jednostavno intrigirale njihovu maštu i radoznalost.
Tada smo znali komentirati kako je njih “lupila kriza srednjih godina” i kako se sada opet žele dokazivati. Nama su one bile smiješne, muškarcima zanimljive, a njima tim dobrostojećim ženama sve je to bila dobra zabava. S druge strane, viđali smo i “tate” koji su proživljavali svoju novu mladost, kupovinom nekog opakog motora ili automobila i čestim druženjem s mlađim djevojkama, pa su njihovi sinovi imali problema. Zašto se to dešava?
Često u nekim razgovorima u društvu, znaju neke moje poteze opravdati “krizom srednjih godina”, ali više onako u šali, pa sam počela razmišljati o svojim postupcima i mogućim simptomima te krize. Ok, u godinama sam pogodnim za takvu vrstu krize. Svjesna sam svojih godina, svoje osobnosti, otkrivam svoju stranu duhovnosti, imam postavljeni vlastiti sustav vrijednosti, imam jedno veliko životno iskustvo koje mi daje određenu prednost i iskustvo, imam savršeno jasnu sliku o sebi i svojoj slobodi.
Ove “krizne” godine su mi omogućile da doživim sebe u punoj jasnoći i jednostavno, sviđa mi se to što vidim. Ono što vrlo primijećujem i znam, da sam u svojim mlađim danima bila mentalno starija što je bilo u nerazmjeru sa svojim tadašnjim godinama. Danas imam više godina, a mentalno sam mlađa u glavi. Ali ne na onaj glupasti način. Nego na zreliji način.
To se sve dešava u meni u mojoj glavi, ali vizualno ja sam možda u glavama nekih mlađih tinejdžerica ista ona “mama” sa početka priče. S tim da ja ipak držim do sebe i ne prelazim granicu dobrog ukusa. Ja neću obući kćerinu minicu i dekoltiranu majicu da bi dokazala da “još mogu”. Zapravo, ja sam u glavi bila uvijek mlada, samo sam imala određene strahove, danas sam u pravom smislu oslobođena “ja”.
Ne trudim se specijalno izgledati mlađe jer mladost je u meni, a fizički izgled samo je odraz mog unutarnjeg stanja. Kod mene nema naglih preokreta u fizičkim transformacijama kao ni u odjevnim. Držim se svoga stila i starim sa stilom. Prednost ovih godina je zapravo u tome što je sve što se dogodi “poklon s neba” tako stvari prihvaćaš i tako se odnosiš prema njima. Uostalom, moje životne okolnosti i smrt mog supruga, natjerale su me da budem u jednoj totalnoj drugoj “krizi” iz koje polagano izlazim.
Sretna sam zbog toga, jer osjećam ispod kože da sam još uvijek živa, da polako skidam čahuru tuge sa sebe koja me prilično izmorila, polako spremam stvari i uspomene u pretinac ormara “prošlost” i otvaram pretinac na kojem piše “sad” . Bio je to prilično težak i iscrpljujući posao, nije još sasvim gotov, ali je pri kraju. Živjela sam ovih zadnjih par godina u nekom paralelnom svijetu i nisam imala vremena proživljavati tu tipičnu “krizu srednjih godina”. Uostalom ja imam 35 godina i život je preda mnom. O kojoj krizi srednjih godina mi uopće razgovaramo?
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine