Bilo je naporno ovih zadnjih dana slušati i gledati o ulasku ili neulasku u EU. Sa svih strana su nas bombardirali sa svakojakim informacijama, tako da sam zadnjih mjeseci nekoliko puta bila pokolebana u svojim odlukama. Vagala sam i odmjeravala, razmišljala I svađala se s neistomišljenicima (konstruktivno, molit ću lijepo), I na kraju ipak donijela odluku onako kako sam u srcu osjećala. Glasala sam “ZA”. Obavila sam svoju svetu građansku dužnost kao i uvijek i otišla do biračkog mjesta dati svoj glas za svoju sudbinu, ali i sudbinu svoje kćeri i njene djece. Znam, možda se neki od vas neće složiti sa mojim razmišljanjem i odlukom, ali ako ima među vama onih koji su jučerašnji dan proveli u nekim “važnim” obavezama pa nisu stigli do birališta, onda je najbolje da zauvijek šutite. Ignoriranje ovakvih važnih stvari kao što su referendumi nema opravdanja. Ljudi su stizali iz Njemačke, Austrije i drugih okolnih zemalja autobusima da bi glasovali, a nekim hrvatskim građanima je bilo teško noge protegnuti do birališta. Kažu neki da nisu bili dovoljno motivirani, da nisu imali dovoljno informacija. Danas kada imamo internet, informacije su dostupnije nego ikada.
Moje razmišljanje o ulasku u EU nije se aktiviralo prije tjedan dana, o tome sam razmišljala godinama, a prije nekih dva mjeseca ta razmišljanja su se malo intenzivirala. U međuvremenu su se mnoge stvari promjenile u EU, čak sam nekoliko puta mijenjala svoju odluku. Ipak, mislim da je moja odluka ispravna. Da se u ovih prošlih 20 godina koliko imamo samostalnu državu, dogodilo nešto pozitivno, u smislu da sam osjetila svu snagu hrvatske politike koja je uspjela ovu državu dovesti u stanje nekog prosperitetnog društva, umjesto da svaki dan čitam tko je koliko zgrabio, ukrao, opljačkao za svoj valstiti interes, kada pročitam koliko je pozitivnih projekata stopirano samo da se ne bi vidjelo gdje novac odlazi, i da mi ti isti političari ulijevaju nadu u bolju budućnost, ja bih vjerojatno zaokružila “NE”. Na žalost, ja jednostavno nemam više povjerenja u naše političare i ne vejrujem da se iz ovih sranja možemo sami izvući. Ne možemo se izliječiti od sindroma korupcije i pljačkanja. Zamišljala sam ovu zemlju, kao zemlju otvorenu za dobre ideje, za različitost i jednakost ljudsku, rasnu, vjersku i spolnu, za napredak, za bolju budućnost. A živimo u zemlji, koja se još nije izlječila od Drugog svjetskog rata, a kamoli pogledala u budućnost. Stigme iz prošlosti nas još pritišću. I to je prestrašno. Ništa nije učinjeno da se ovaj narod pripremi za budućnost i život u jednom drugačijem društvenom uređenju nego što je to bio komunizam.
Eto, možda se moja odluka pokaže krivom za par godina i daj Bože, da Hrvatska postanu obećana zemlja, prvo za nas Hrvate pa onda i za sve druge, ja bih se skrušeno izvinula, ali nekako sumnjam. Nemamo mi taj kapacitet i način razmišljanja. Tome nas netko mora podučiti. I taj proces će trajati, jer geni kameni se ne daju tako lako oblikovati.
Jučer mi je prijateljica otkrila bizaran razlog zašto je glasala “protiv EU” , iz dišpeta ,kaže, samo da bude kontra. Njoj je taj “dišpet” simpatičan. I meni je simpatičan, samo u serijama i filmovima, u stvarnom životu uopće nije simpatičan. Zapitala sam je: “Pa dobro, je li taj dišpet ikome ikada učinio dobro?” Najgore moguće stvari se dešavaju iz tog “dišpeta”. Ljudi završavaju na sudovima, svađaju se, ne razgovaraju zbog tog glupog “dišpeta”. On u većini slučajeva nikada nije argumentiran, on je jednostavno “kontra”. Ti zapravo ne znaš zašto si protiv EU. Pa nije ovo referendumsko pitanje stvar zajebancije nego tvoje budućnosti.
Bila sam više nego iznervirana tim njenim razmišljanjem. Skoro je sve to eskaliralo u svađu. Inat ili “dišpet” nije vrlina kod čovjeka , to je loša mana, graniči ponekad sa zločom. Sipmatičan je u nekim okvirima, kada čovijek shvati taj dišpet ima svoju granicu, ali često on nema granicu zdravog razuma. Završilo se sve zaključkom da sam se ja “pozagrepčanila”. Kad ponestane argumenata onda je to uglavnom bitan razlog. Dalje više nisam htjela polemizirati jer sam već bila umorna od ovog ulaska u EU. Nisam se ja “pozagrepčanila”, ja sam jednostavno oduvijek bila takva, duša koja nikada nije robovala nametnutim i društveno prihvatljivim pravilima ponašanja. Odavno sam shvatila da ne želim biti takva.
Danijela Dvornik
Powered bywww.gorenje.hr
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine