Život nam postaje nemoguć, a mi i dalje nijemo promatramo situaciju oko nas praveći se da ti problemi ne utječu na naš život. Evo, najavljuju poskupljenje plina 35 posto, a to je vjerojatno samo dio poskupljenja životnih troškova koji nas očekuju u budućnosti. Neki dan sam onako znatiželjno zavirila u kutiju u kojoj čuvam sve kućne račune od 1997. godine, pa sam malo usporedila cijene. Dakle, u to vrijeme, recimo da su režije bile u granici normale, jedino je mobitel i telefon bio skupa stavka. Danas mobitel plaćam 70 posto manje od ondašnje cijene, ali su zato sada režije skuplje jedno 3 puta.
Moram naglasiti da je 90-ih naš životni standard bio neusporedivo bolji, a danas kada je standard znatno niži, troškovi života postaju sve veći. I taj trend neće stati. U takvim okolnostima, suočena i sama sa svim sranjima koja ova situacija donosi, mozak mi konstantno radi u svrhu pronalaženja rješenja, ali i svoje osobne sreće i zadovoljstva. Polako se mičem iz "javnog života". Hoću li zauvijek nestati? Čisto sumnjam, ali radim na tome da budem što manje dostupna onda kada nema razloga.
Zadnji put sam vam pisala o mom izletu na "Hrelić" i o tome kako sam uspješno pazarila neke stare stvari. Da mi je netko rekao prije 10 godina da odem na buvljak, vjerojatno bi mu se nasmijala sa gnušanjem, jer su me tada interesirale samo nove stvari i moderan dizajn. Međutim, kako vrijeme i godine prolaze, tako u svojoj glavi imam jasnu sliku sebe i svog okruženja, pa me ne iznenađuje moja trenutna opsjednutost starim antiknim stvarima koje volim kombinirati s modernim stvarima.
Inače, posjedujem jedan kreativan obiteljski gen, koji vučem od oba roditelja. Od oca sam naslijedila ljubav prema uređenju interijera i zlatne ruke za sve moguće alate, a od mame ljubav prema kuhanju, pisanju i općenito lijepim ženskim stvarima. Imam i mana, ali o tome drugi put.
Uglavnom, sjećam se da smo često tata (koji se u mlađim danima profesionalno bavio uređenjem interijera doduše samo velikih objekata – hoteli), sestra (koja je međuvremenu završila arhitekturu u Firenci) i ja znali iz čiste dosade u jedno popodne ispreturati cijeli stan do te mjere da bi mama, kad bi došla kući, mislila da je ušla u krivi stan. Ta naša opsjednutost uređivanjem stana, nije završavala samo u našem stanu, nego smo imali deformaciju da kad bi došli u nečiji tuđi stan, odmah bi dobili ideje kako bi mi taj stan preokrenuli i koje bi zidove srušili.
Neću vam niti spominjati da je svakom našem seljenju u nekih od podstanarskih stanova do momenta kada smo kupili vlastiti stan u Zagrebu, tata uredno nazočio i pridonio svojim radom. Koliko god to bilo naporno, uređenje stana je uvijek bio posebno uzbudljiv trenutak u našim životima. Uvijek kažem tati kako mi je žao što nismo otvorili neki vlastiti biznis jer nema majstora kao što je on, nema naše ideje koju on ne može realizirati.
I tako, odlazak na Hrelić inspirirao me do te mjere da sam dva stara mlinca za kavu uspješno restaurirala i vratila im neki novi sjaj. A tamo sam vidjela nekih predivnih stvari koje su mi cijeli tjedan visjele u mislima i potpirivale moju maštu. Znam da već idući tjedan idem opet u potragu za nekim starim predmetima kojima treba udahnuti dašak novog vremena. Već imam i neke narudžbe za uređenje nekih predmeta tako da možda to postane moj novi posao.
Nije mi problem svjesno žrtvovati svoje dugačke nokte i njegovane ruke koje, sad kad ih gledam, kao da nisu moje - pune boje, nokti vidno manji od korištenja brus papira... Ali... isplatilo se.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine