Još se jako dobro sjećam mojih odlazaka u Trst u mojoj mladosti. Prije nego što sam mogla otputovati sama, uglavnom je mama pohodila tu meku šopinga. Sjećam se dobro da od uzbuđenja prilikom njenog povratka kući, sestra i ja nismo mogle spavati. Kad sam bila starija, morala sam ljeti raditi, ne bi li zaradila đžeparac kako bi mogla otići u toliko željeni Trst. Uvijek bi mi roditelji i baka nadodali pokoju marku, tako da bi se sakupilo novca za jedan pristojan šoping. Bus bi za Trst krenuo u petak navečer, tamo bismo stigli u rano subotnje jutro pa bismo se odmah mahnito bacili u šoping.
Toliko je bilo toga u izlozima da se jednostavno bilo teško odlučiti što odabrati i kupiti. Ipak, morala sam biti racionalna i za novac kojeg sam uspjela skupiti nastojala sam kupiti što više stvari. Onda, bi na kraju šopinga, onako umorna, svu staru odjeću koju sam za tu priliku nosila na sebi, i zbog koje sam izgledala kao zadnja sirota, bacila u smeće, a na sebe bih navukla novu odjeću. Trebalo se nekako snaći i preći onu odvratnu granicu i carinike.
Vozač autobusa bi prije granice stao na nekom parkingu i onda bi počela ona najgora ljudska avantura. Ljudi bi bacali u vrećama svoju staru odjeću i sve što imaju navlačili na sebe. Cijeli parking kao i okolna šuma bili su zatrpani vrećama sa starom odjećom. Sramila sam se tog prizora ljudskog ponižavanja zbog jednih jebenih traperica, nekoliko majica ili cipela. Onda bi stigli na carinu. Izbacili bi nas van iz autobusa sa stvarima k'o zadnje jadnike, pa bi počelo pravo mrcvarenje, ispitivanje i pregledavanje. To mi je bio najužasniji dio te priče koja me zapravo užasno veselila.
Uglavnom, nikada nisam imala problema, ali bez obzira na to, uvijek sam se u tim trenucima osjećala jadno. Taj osjećaj, kao da radim nešto opasno poput kriminalca, još dugo me pratio u životu. Kasnije sam putovala u druge zemlje i prezirala crvenu putovnicu jer putnici sa takvim dokumentom bili su u posebnom redu, izloženi posebnoj torturi i ispitivanju.
Živjela sam jedno vrijeme u Londonu na turističkoj vizi i konstantno izmišljala neke razloge kako bi mi se ta viza produžila. Imala sam dobar posao, ali nisam imala radnu dozvolu. Nama “crvenima” to je bilo uskraćeno. Razmišljala sam i da se vjenčam za prijatelja Engleza ne bi li ostvarila pravo na ostanak i legalno zapošljavanje.
A onda sam upoznala Dina i cijeli moj životni plan je otišao u nekom drugom smjeru. Sa plavim hrvatskim putovnicama, bilo je malo lakše, ali hrvatska carina nije bila ništa bolja od one stare crvene carine. Opet bi se na toj carini osjećala kao kriminalac, kao građanin drugog reda, opet sam trpila razno-razna pregledavanja, mislila u sebi “da li ću doživjeti to da jednom uđem u svoju zemlju kao normalno ljudsko biće bez straha i laganja”.
Sve te godine, zaista sam priželjkivala da Hrvatska postane dio Europe. Sve je kod nas uvijek bilo skuplje, skoro duplo, nego u inozemstvu. Sjećam se da smo početkom 90-ih stalno išli u Graz po hranu i dječje pelene. Sada za koji dan moramo izaći na referendum i odlučiti da li želimo da Hrvatska postane članica te dugo željene EU. I to baš u nekom od najgorih trenutaka jer cijela EU stenje u problemima i općoj krizi. Sada kad smo pred ulazom u zajednicu o kojoj smo kao država sanjali godinama, zastajkujemo i preispitujemo razloge, važemo i odmjeravamo.
Ova gore priča koju sam vam ispričala, a koju su mnoge od vas iskusile u svom životu, nije najbolji razlog zbog čega treba izabrati EU, ali meni osobno, ona je obilježila veći dio mog života. Vjerujem da je ova priča zapravo nebitna za donošenje tako važne odluke, ali u mojoj glavi ona je uvijek bila povezana sa ulaskom u EU. Dva desetljeća imamo svoju državu i u tih 20 godina nismo uspjeli izgraditi bolju državu za svoje građane, nego smo sve uništili što se moglo. Europa je već duboko zagazila svojom čizmom u našu malu državu koja je svih ovih godina bila leglo korumpiranosti i kriminala, koja je mazila i pazila određenu kastu Hrvata. I sada se s razlogom pitam, da li ti isti euroskeptici koji danas propagiraju neulazak u EU, imaju neku alternativu, neko rješenje koje bi u budućnosti bilo bolje za sve nas?
Danijela Dvornik
Powered bywww.gorenje.hr
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine