Pročitali smo brdo literature, a i dalje nam se čini da se situacija u vezi s njegovim ponašanjem ne mijenja na bolje. Obraćamo vam se jer smo zbilja već jadni, očajni i imamo osjećaj da smo ispucali sve pedagoški prihvatljive mogućnosti što se odgoja tiče. Gdje početi? Njega je dvije godine čuvala baka prije nego što je došao u vrtić. Nažalost, imala je proprilično popustljiv pristup pa nam se sada čini kao da nam se to obija u glavu, jer nam i tete u vrtiću govore da smo "prekasno" počeli s discipliniranjem. Mi se s tim ne slažemo, jer su kod nas uvijek vrijedila jedna pravila, a kod bake, nažalost druga. On ne sluša tete u vrtiću, sluša samo nas kad primjenjujemo princip odbrojavanja 1, 2, 3... Svaki njegov postupak koji uzrokuje nešto nepoželjno ili loše ima posljedice u vidu uskraćivanja određenih privilegija. On ih prihvaća, ali i dalje se ne može pridržavati određenih pravila ponašanja. Nabroji sve što se smije ili ne smije, ali to ne može (ili ne želi) primijeniti. Još je dobro dok nas ima malo, onda relativno dobro fukncionira. Ali najgori postaje čim ga okružuje puno ljudi (dakle vrtić, neka obiteljska okupljanja) ili dođemo negdje gdje još nije bio, on kao da se izgubi, "poludi" od euforije, uopće nas ne vidi i ne čuje i mi ga doslovce moramo hvatati, vući za rukav, fizički privući sebi da ga prizemljimo. Ne moramo napomenuti da nas redovito u takvim okolnostima dovodi u neugodne situacije. Suprug i ja držimo istu stranu, dakle, ne postoji situacija gdje dijete dobiva dvosmislene poruke. Upute koje dajemo sinu su jednostavne i jasne. Dosljedni smo, držimo obećanja, mazimo ga, volimo ga i pokezujemo to, jako puno s njim razgovaramo ali se jednostavno ništa ne mijenja......Tete u vrtiću su nam rekle da su i one ispucale sve mogućnosti i da je on jednostavno takav i da će takav biti i u školi i cijelog svog života. Mi smo naravno očjani jer smo to shvatili kao poziv na kapitulaciju i kao da su svi naši napori uzaludni. Molimo vas, recite nam kako da pomognemo njemu i sebi. Hvala! Umorni roditelji
Dragi roditelji,
Vjerujem da ste jako umorni i da biste vjerojatno najradije, kada bi se Vaš 4-godišnjak sam od sebe smirio u tim situacijama i jednostavno pratio pravila (možda se osjećate poput ovih bespomoćnih roditelja. To nije moguće iz mnogo razloga, između ostalih zato što je jako mali i što je prema Vašim riječima živ, radoznao, aktivan. Možda Vaša očekivanja nisu niti ostvariva u punom njihovom smislu, ali kako god bilo nikad nije kasno i uvijek se može pronaći neka nova opcija, neki novi put. Zato prvi korak u pronalasku novih opcija jest sljedeće pitanje – da li su Vaša očekivanja u skladu sa djetetovom razvojnom dobi i sa djetetovim temperamentom? Ponekad nam je do ovakvih odgovora teško doći sami jer smo vrlo emocionalno uključeni u čitavu priču. Tekst o temperamentu (mislim da smo ga već slali, ako ne javi pa pošaljem) bi Vam mogao pomoći da dođete do nekih odgovora, kao i knjiga od Branke Starc i suradnika „Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi.“
Spomenuli ste da mu dajete pravila, da koristite metodu 1,2,3 te da ga kažnjavate kada prekrši pravila. Ta metoda može biti korisna, ali to isto tako znači da dijete mora prihvatiti Vaš način razmišljanja bez razmišljanja u principu. Uzet ću za primjer: „pravilo je da se ne skače po kauču“, a on skače po kauču sa velikim osmjehom i očitim užitkom koji se ponekad, zbog umora, može doživjeti kao dodatnu provokaciju. I onda možda krene odbrojavanje, a onda uslijedi i kazna ukoliko ne promijeni svoje ponašanje. Ono što se događa u ovakvom pristupu jest da se dijete ne uči misliti i birati svoje ponašanje već slušanje. Premda je definitivno u nekim situacijama bolje ne misliti već pokorno slušati, ipak vjerujem da ćemo se složiti da biste radije da on nauči misliti svojom glavicom i da sam bira svoje ponašanje koje je dobro za njega i njegovu okolinu.
No, da bi dijete naučilo misliti svojom glavicom, potrebno je da nauči da može birati svoja ponašanja. Za to može biti jako korisno davanje izbora djetetu. Više o tome kako davati izboru djetetu, možete pročitati ovdje (članak na izbore – to znam da sam slala).
Želim Vam puno sreće dalje, ali bih Vam isto tako preporučila da potražite savjetodavni razgovor sa psihologom ukoliko se u narednih 2 mjeseca situacija ne popravi. Prema mom iskustvu, roditelji dugo guraju, ulažu puno truda i napora da stvari budu bolje, onda jednostavno sagore i odvedu dijete stručnjaku da pomogne djetetu. Kapituliraju. To nije dobro jer stručnjak treba Vas, Vi ste mu partner da se pomogne Vama i djetetu. Bez promjene u Vašim obrascima ponašanja, za što često treba mnogo strpljenja i emocionalne spremnosti, dijete ne može mijenjati svoje obrasce. Tatjana
Tatjana Gjurković, dipl.psihologpsihoterapeut, certificirani terapeut igrom