On je druge vjere što mi je na početku tajio. Obećavao mi je brda i doline, rekao da će sve prilagoditi meni, da je najsretniji na svijetu, da će me vjenčati u crkvi, da mu uopće nije problem ništa ostaviti i doći u moj grad živjeti sa mnom. Moji roditelji žive u blizini, dali su nam kuću, auto, njemu posao i prihvatili ga kao sina. Od početka smo se stalno svađali. Ja sam bila trudna i pomalo živčana, valjda zbog tolike promjene i hormona. Nisam mu baš bila podrška u početku i nisam ga dovoljno cijenila. Međutim, ni on nije bio baš nešto previše dobar prema meni u trudnoći. Moji roditelji su uvijek branili njega. Nakon poroda, jako sam se promijenila. POčela sam ga jako cijeniti, truditi se oko njega, uvijek se stavljati na njegovo mjesto, u svađama sam uvijek pokušala pričati smireno. Sve sam činila što je htio od mene, dala mu potpunu slobodu i ljubav. Nikad mu ništa nisam branila, živio je kako je htio. No, često smo se svađali zbog sinčića. Nije više mogao to podnijeti i prvi put je otišao od kuće kad nam je sin bio star mjesec i pol. Kad nisam pristala na njegov uvjet da se preselim i kad se nisam složila s feštom u njegovom gradu na koju bi on pozvao 20 ljudi, dok ja doma pazim na dijete, nazvao je roditelje da dođu po njega, spakirao se i otišao. Rekao mi je da me ne voli više i da ne može živjeti sa mnom. Molila sam ga da ne ode, da ću sve učiniti što hoće, da sve neka bude po njegovom, ponižavala sam se pred njim. No otišao je. Ostala sam slomljena, s malim djetetom. Nije ga bilo dva tjedna, za dijete nije ni pitao. Javio mi se, postavio mi je uvjete koje sam morala prihvatiti da se vrati. Bilo je uglavnom riječ o tome da mu moji roditelji previše smetaju i miješaju nam se u život. Jedan od uvjeta je bio da moja mama više ne dolazi ujutro k nama na kavu. Također, rekao mi je da zaboravim crkveno vjenčanje. Stvari su ostale iste. Čim sam ja bila bolja prema njemu, on je bio gori. Uvijek je mene krivio za sve. Na živce su mu išli i moji pokreti kad pričam. Počeo me vrijeđati stalno, omalovažavati, vikao je pred sinom, sin je plakao, on je znao po sat vremena bez prestanka vikati po kući, čak i kad sam sa sinom otišla i zatvorila se u sobu. Okrivio je mene za njegovo vikanje, pošto sam mu dizala živce. Stalno mi je predbacivao da je on došao ovdje i sve ostavio, a ja to ne cijenim. Kad sam ga otjerala iz kuće (da ode van vikati jer se dijete boji) optužio me da ga tjeram iz kuće. Kad sam ja otišla s djetetom, optužio me da dijete nosim od njega. Nikako mu nije pasalo. S druge strane, kad se nismo svađali, bio je dobar, radišan, trudio se oko svega. No nisam se nikad osjećala pretjerano voljenom, uvijek bi radije gledao tv nego se družio sa mnom. Ja sam prva dolazila do njega ili predlagala zajedničke aktivnosti. Kad sam ga pitala da ide sa mnom u crkvu jedne nedjelje, da zahvalim što nam je sin dobro (jer je pao i bio u bolnici), rekao je da ide, ali počeo je živčaniti i vikati da ga više ne pitam, da ja želim njega mijenjati. Objasnila sam mu da sam htjela da ide samo sada, ali rekao je da me poznaje i da ću htjeti da ide često sa mnom na misu. Pošto je bio živčan, rekla sam mu da rađe idem sama jer ako ne može ići s voljom, bolje da ne ide. Optužio me da ga hoću mijenjati. Prije mi je obećavao da će sa mnom ići na mise, čak je i na faksu išao. Sad sam ga samo pitala da ide jedanput i poludio je. Dok sam ja za njega činila sve što je htio i išla kamo je htio (dok je bio u pitanju njegov rodni grad). Kad sam mu objasnila da ne želim muža koji nikad ne može ništa za mene učiniti, optužio me da se želim rastati zbog mise. Jako smo se svađali, rekla sam mu da želim pokušati i dalje s njim. On si je premišljavao 5 dana da li će otići ili ostati, stalno je vikao, optuživao me, naredio mi da mu moram nešto lijepo reći ako želim da ostane. Kad sam mu izrekla svoje osjećaje, rugao mi se. Svima ovdje je našao mane, cijeloj mojoj obitelji. Radio je scene, sramotu pred ljudima, a kad smo išli u njegov grad, tamo se nismo smijeli svađati i sve je trebalo biti idealno. Na kraju je otišao. Rekao je da sam ja za sve kriva i da se sa mnom ne može živjeti. Da on hoće jednostavan život i uvijek veselu i nasmijanu ženu. Da mu je zbog mene drago, a žao samo zbog djeteta što odlazi. Svoje greške nije vidio. Samo moje. Molim Vas za mišljenje. Jako sam tužna, ali polako sve više shvaćam da nismo jedno za drugo. Žao mi je djeteta. Da li je moguće da uvidi svoje greške i promijeni se? Što učiniti ako će se željeti vratiti? Da li mu dati priliku ili što prije završiti s tom pričom (dok je dijete još malo)? Išli smo par puta na bračno savjetovanje, ali on više nije želio ići. Ja sam bila spremna sve učinit za brak, ali on je rekao da savjetovanja ne pomažu, a knjige o braku pišu obični ljudi, da i on može napisati knjigu. Kad sam predložila psihologa, rekao je da njemu ne treba takav život.
Hvala i lijep pozdrav.
Draga čitateljice,
ne mogu Vam ponuditi direktan odgovor u kojemu bi Vam savjetovala što biste trebali učiniti, ali Vam mogu reći kako vidim cijelu situaciju na temelju svega što ste napisali.
Moje viđenje cijele situacije jest da ste Vi i Vaš suprug evidentno različiti i da ne postoji obostrano razumijevanje tih različitosti. Odnos između dvoje ljudi može funkcionirati ukoliko i jedno i drugo dijele slične poglede na svijet (posebno na stvari koje su im bitne u životu) ili ako imaju razumijevanje i poštuju partnerovu različitost. U Vašem pismu nisam stekla dojam da je tako u Vašem braku. I sami ste napisali kako sve više shvaćate da niste jedno za drugo.
Kada me pitate je li moguće da Vaš suprug uvidi greške i promijeni se – moje pitanje Vama jest da li on svoje postupke uopće vidi kao greške? Ukoliko svoje postupke ne vidimo kao greške, tada nema niti potrebe da ih mijenjamo. Nadalje, i sami kažete da on nema želju mijenjati se, odnosno da ne želi da ga Vi mijenjate. Kako očekivati promjenu kod nekoga tko to trenutno ne želi? Možda će se on promijeniti kroz neko vrijeme i možda za primjerice 10 godina bude sasvim drugačiji muškarac nego danas – ali će se promijeniti samo ako on to sam bude htio.
Da bi odnos između dvoje ljudi uspio, na njemu trebaju raditi oboje – nije dovoljno da samo jedna strana želi da se odnos poboljša. Hoće li netko željeti biti s Vama ili ne, zapravo više ovisi o toj osobi nego o Vama. Ukoliko postoje obostrane emocije i želja da se odnos obnovi, tada postoji i vjerojatnost da ustrajete u kvalitetnom odnosu sa svojim suprugom. No, ukoliko nema obostranih emocije ili želje za obnovom istoga, tada ne postoji način kako da utječete na drugu osobu. I smatram da u tome nema ništa strašno – zapravo je gore biti u nekvalitetnom odnosu s osobom kojoj nije stalo do nas nego kvalitetno sam (ili s nekom drugom osobom s kojom se slažemo). I dijete puno više pati ukoliko su roditelji u nesretnom braku, u braku u kojemu su prisutne svađe, omalovažavanje, uvrede nego ako su roditelji „sretno“ rastavljeni.
Što god odlučili, imajte na umu da na drugu osobu ne možete utjecati. Svatko je sam odgovoran za svoj život i svoju (ne)sreću i to je jedino što možemo mijenjati i čime možemo upravljati.
Ukoliko Vam je potrebna stručna podrška, slobodno se javite u naš Centar.
Šaljem Vam podršku.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener