Posljednjih nekoliko dana sisa, ali ne želi zaspati. Uspavljivanje zna potrajati po 1,5 sat. Krevetić ne želi ni pogledati. Kada je stavim unutra plače do iznemoglosti i izađe sama van iako je ogradica maksimalno podignuta. S ocem ne želi spavati. Tjera ga van iz sobe. S njim uvečer pročita priču, ako i to. Pokušali smo nekoliko puta da je on uspava preko dana. Ukoliko ona zna da sam ja otišla od kuće zaspi nakon dugog vremena od prevelikog umora i to obično bude i po 2 sata kasnije od uobičajenog spavanja što znači tulum navečer. Ako zna da sam ja ipak kod kuće nema šanse da s njim zaspi. Unazad 6 noći joj ne dajem sisu jer je do nedavno tražila i po noći. Ako joj ne bi dala jako bi plakala dok ne popustim. To me je sve počelo fizički umarati, ali ponajprije psihički. Sama uspavljujem dijete već 2 godine i zaista više ne mogu tako. Kome god se obratim govori mi da legnem kraj nje, ali ona traži sisu i to ne funkcionira. Moj suprug i ja vas molimo za stručni savjet kako odviknuti dijete od sise i kako da je oboje možemo uspavati. svjesni smo da ne ide preko noći, ali sigurno imate iskustva slična ovom pa vas najiskrenije molimo da nam pomognete. Srdačan pozdrav i unaprijed vam se zahvaljujemo, Nikolina i Ivica.
Dragi roditelji,
za početak želim sretan 2. rođendan vašoj djevojčici! :) Prema ovome što ste napisali čini se kako imate jednu upornu djevojčicu kojoj su jako važne rutine na koje je navinkula i kojoj je teško prihvatiti promjenu. Djeci navike i rutine povećavaju osjećaj sigurnosti pa bilo kakva promjena nekog, za nju, uobičajenog obrasca vašoj djevojčici stvara osjećaj frustracije. Kako biste se lakše nosili s ovim razdobljem važno je da prihvatite da je vašoj djevojčici potrebna vaša pomoć u tome da joj se smanji taj osjećaj frustracije i da se njezin organizam uspije opustiti, kako bi uopće posljedično mogla zaspati. Čini se da ste se odlučili u isto vrijeme promijeniti dvije stvari u uobičajenoj rutini uspavljivanja djevojčice - jedna je da više ne doji, a druga da mama ne bude uz nju baš svaki puta tijekom uspavljivanja. Vjerujem kako ste upoznati s pojmom privrženosti i time koliko je djetetu bitno da ima jednu primarnu osobu uz koju se može osjećati sigurno i opušteno. Čini se kako je vašoj djevojčici to majka. Dojenje je osnovni način osjećaja povezanosti s majkom stoga ako u isto vrijeme pokušavate promijeniti i jedno i drugo to za dijete može biti vrlo teško stoga je i njezin otpor (plač, frustracija, neprihvaćanje...) tako velik. Nikolina, vjerujem da je zaista iscrpljujuće da dvije godine uspavljujete malenu i da Vam je važno da se dijete osjeća dovoljno opušteno i na neki drugi način, a ne isključivo kroz uspavljivanje uz dojenje. Stoga da bi se to postiglo možete razmisliti o još nekoliko stvari. Koja bi bila alternativa za dijete kada joj ne date da doji? Što tada vaša djevojčica može raditi da bi i dalje osjetila snažnu povezanost s Vama? Kakav kontakt tada možete imati s njom a da se djevojčica može osjećati sigurno i prihvaćeno? Što vam tada može pomoći da ostanete smireni? Kada dijete osjeti napetost roditelja tada mu je to "signal"da i ono treba biti uznemireno jer nesto nije ok.Dodatno, promislite kako bi kroz dan djevojčica uz oca mogla stvoriti još veći osjećaj bliskosti, povezanosti, osjećaja sigurnosti. Tome možete doprinijeti zajedničkim igranjem, maženjem i ostalim trenutcima ugode. Također, za neke stvari navodite da djevojčici ne date sve dok ona ne bi plakala toliko da onda vi ipak popustite. Vezano uz to, probajte razlikovati dvije stvari: djetetov osjećaj i ponašanje. Naime, vaše dijete tada želi od vas da promijenite svoje ponašanje, npr.da ju umjesto tate uspava mama, ili da joj date da doji. Kada vi ustrajete u tome djevojčica se buni. Što je potpuno normalno jer time izražava svoje nezadovoljstvo vašim ponašanjem i želi da ga promijenite. Sada je to pitanje upornosti odnosno tko će prije popustiti - vi ili ona. Ipak, da se to ne bi pretvorilo u borbu moći ili izdržljivosti jako je važno da Vi ostanete pri svome ponašanju i fokusirate se na djevojčicu na način da joj tada pomažete svojim ponašanjem i tonom glasa da se ona opusti. Svaki puta kada to ne uspijete i kada ipak odlučite promijeniti svoju odluku kako bi djevojčica prestala plakati zapravo se potkrepljuje da svaki puta kada nije zadovoljna samo treba dovoljno dugo plakati i ona ćete se vi predomisliti. Naravno da to sve skupa uopće nije lako stoga dobro odlučite kada imate dovoljno energije i kapaciteta za uvođenje neke promjene u djetetovu rutinu. Želim vam puno strpljenja i energije.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom