Dečko je dijete rastavljenih roditelja, živi s majkom i njezinim partnerom te njihovom bebom od 1 godine. S druge strane je tata, te ja kao njegova supruga i 2 dječice. Ne živi s ocem od svoje 4. godine. Do prije koju godinu bilo je dosta ok, iako je dijete nažalost na puno krajeva (njegova prabaka vrši veliku ulogu u odgoju jer je puno s njim a okreće ga od nas). Problem je u tome da kad je kod nas, on je stvarno dobar, malo je nemaran i ne razmišlja, ali ja provodim većinu vremena s njim jer tata ima puno obaveza ali uvijek je dobar i posluša, pružimo mu sve što možemo, ali problem nastaje kad ode kući i onda tamo priča da mu nedamo jesti, da ga tučemo, da će on mene ubit i razne stvari koje nisu istina. Kad je tu, je obrnuta situacija onda svašta priča za njih. Kad ga zovu okreće očima da se ne želi javiti, da su dosadni, da bi ubio prabaku i takve stvari. Međutim majka s kojom živi kaže da više ne može s njim vladat jer kad je doma da ih pljuje, viče na njih, histerizira, ako viču na njega da pobjegne u šumu i da ga traže, da im prijeti da će se bacit s mosta, da neće učit, da ujutro neće obavit higijenu, ne želi spavati sam nego u krevetu s prabakom i djedom (kod nas ima svoju sobu i spava sam bez problema), neće uzet mobitel sa sobom pa im ne javi kad mu škola završi, trenira nogomet pa se ne iskrca doma nego 2 stanice poslje, pa odlazi po kućama da zovu majku i još takvih sličnih problema. Mi sad tražimo neki savjet ili preporuku kako reagirat na takve stvari? U školi su isto problemi. Dosta zeza cure i u školi ga ne vole, govore mu da je glup, rekao je da mu i mama doma kad piše zadaću kaže da je glup i ljen. Misli da nije lijep zbog puno pjegica na licu.
To je samo djelić toga. S.
Draga mama,
prije svega želim vam reći da je dobro da ste zatražili stručnu pomoć vezano uz ponašanje vašeg posinka. Iz svega što ste u pismu naveli, evidentno je da dječak ima razne probleme u ponašanju, koji imaju svoj uzrok.
Jedan od uzroka ovakvom problematičnom ponašanju djeteta može biti i neusklađenost odgojnih stilova roditelja, te konflikt lojalnosti koje dijete osjeća prema rastavljenim roditeljima. Naime, kada dijete „ogovara“ pred jednim roditeljem drugog, moguće je da vjeruje kako će taj roditelj biti sretan što loše priča o drugom roditelju. Tako želi zadobiti ljubav i potvrdu roditelja. Na nekoj nesvjesnoj razini moguće je da taj roditelj doista podržava takvo ponašanje djeteta – možda mu je drago čuti da je njegovom djetetu ipak ljepše kod njega, možda i sam vjeruje da obitelj drugog roditelja nije baš idealna. Tada, iako roditelj verbalizira kako nije u redu to što govori o drugom roditelju, neverbalnim znakovima šalje poruku kako mu je to ipak drago čuti. I dijete to primjeti, osjeti i nastavlja takvo ponašanje. Pri tome moram napomenuti da takvo ponašanje roditelja najčešće nije svjesno i da nije njegova namjera oblatiti drugog roditelja.
Ono što je u ovakvoj situaciji bitno jest da roditelji međusobno komuniciraju kako bi prepriječili put svakoj djetetovoj laži (o tome npr. da ne dobiva hranu i slično), te da zajedničkim nastupom objasne djetetu da ga oboje jednako vole, da znaju da i on voli njih i da ne misle da će ih voljeti više ako ružno priča o drugom roditelju. Svaki njegov pokušaj da oblati drugog roditelja treba dosljedno prekinuti i ne dopuštati mu da govori ružne stvari o drugom roditelju koji nije prisutan. Može mu se reći da o tome što ga smeta kod drugog roditelja treba raspravljati upravo s tim roditeljem.
S obzirom da se dječak različito ponaša kod vas i u obitelji majke, moguće je da je odgojni stil majke drugačiji od vašega. Ako se dječak u vašoj obitelji ponaša pristojno, a u majčinoj vrijeđa, pljuje itd., to je vjerojatno iz razloga što se tamo isto dopušta, odnosno drugačija su pravila ponašanja. Djetetu trebaju granice, treba mu autoritet koji će ga usmjeravati, ograničavati, poticati. Ako dijete nema autoritet, postaje vrlo nesigurno te se može dogoditi da je uslijed te nesigurnosti narušeno i njegovo samopozdanje. Drugim riječima, vjerujem da mnogo problema u ponašanju djeteta potječe iz permisivnog (prepopustljivog) ponašanja roditelja.
Kada bi rezimirala sve rečeno u odgovoru, moj savjet bi bio slijedeći: • potaknuti roditelje da razgovaraju o ponašanju djeteta, te zajednički nastupe spram djeteta u smislu ograničavanja njegovog ponašanja kojim vrijeđa drugog roditelja koji nije prisutan • obavezna komunikacija roditelja o djetetovom ponašanju, uključenost u njegov život i kad je kod drugog roditelja na način da se razmjenjuju sve informacije
Također smatram da bi bilo dobro dječaka uključiti u tretman kako njegovo ponašanje ne bi eskaliralo, prvenstveno zbog narušenog samopouzdanja, prijetnji da će se ubiti, bijegova od kuće. Njegovo ponašanje je naznaka da nešto nije u redu, na taj način pokazuje da treba pomoć a ignoriranje njegovih problema će samo pogoršati cijelu situaciju i poslati mu poruku kako nije bitan.
U proces tretmana djeteta svakako bi trebali biti uključeni i roditelji: nemoguće je pomoći djetetu ako su roditelji negdje na margini. U našem Centru radimo savjetovanja za djecu i roditelje, te se slobodno obratite ako imate još pitanja.
Želim vam puno sreće uz nadu da su vam savjeti pomogli.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trenerCentar Proventus