Od veselog, razigranog i poslušnog djeteta pretvorio se u neposlušno, svadljivo, ratoborno, plačljivo i kmezavo dijete i povrh svega na sve situacije ima takve ružne grimase. Kada smo došli iz rodilišta sve je bilo uredu, prihvatio je brata i maksimalno smo se trudili uključiti ga u sve, pazio je na brata, presvlačili smo pelene zajedno, šetali, a sada je u fazi kada se dere na njega i govori prestani plakati više, a čak je sada on taj koji više plače. Bio je u sobi s nama skupa s bebom 4 mjeseca kada smo sredili dodatne dvije sobe, njega smo preselili u zasebnu sobu, ali i na to smo se trudili pripremiti ga. Obilazili smo sobu dok se radila, zalijepili najdraže naljepnice autića, birali posteljinu i bez problema je sam išao u svoju sobu, pomolimo se, pročitamo priču nas dvoje sami, tako da to bude vrijeme samo za njega i zaspe bez problema. Sada se već 3 tjedna uvlači u naš krevet i ne želi u svoju sobu. Otkako je navršio 3 godine pojavila se faza agresije, uvijek se igrao s drugom djecom, ako mu netko uzme igračku on uzme drugu i nastavi dalje, no sada se potuče za igračku. Ako ne dobije što poželi odmah plače i krevelji se, s nama bi se stalno svađao, a grimase su neizbježne. Ima svoju sobu za igranje koja je u sklopu našeg dnevnog boravka i igramo se s njim i povedemo i brata i sve je to funkcionirao donedavno, mogla sam bebu ostaviti s njim na kratko da ga kao stariji brat pripazi, gledajući iz prikrajka reakciju. Sada se to sve manje usudim, jer mu grubo otima igračke. Kad dobiju slatkiše onda mu kažemo da mu je to brat prepustio jer ga voli, ali to kao da više nema efekta. Kad se beba rodila uveli smo nagrađivanje za sve lijepe postupke i geste i na kraju dana ako je bio dobar.
Pokušavam mu dati na izbor neke stvari, kao npr., da bira što želi za doručak, koje će patike obuti, da li ćemo slagati slagalicu ili bojati. Stalno mu govorimo da ga volimo i da se roditelji moraju slušati. Bake i djedove koje inače jako voli često ne želi ni pozdraviti, krevelji se kad ih vidi. Sva naša rodbina i prijatelji su se trudili prvo oko njega pa oko bebe, da se ne osjeća ugroženo, svi su i njemu obavezno donijeli poklon. Ima tetku i tetka koji se njim ludiraju i igraju neograničeno, kad sam ja u gužvi uvijek uskoče. Ljude kojima je trčao na vrata da pozdravi i poljubi i koji su mu donosili pez, sada kad mu se obrate doslovce ih udari. Od djeteta koje je imalo manire, bilo razumno, pretvara se u tako zločestog dječaka, a doista smo uživali u svemu, u igri, u šetnjama. Sve mora biti kako on želi ili krenu scene. Igramo se s njim, svugdje svoju djecu vodimo sa sobom, u trgovinu, na rođendane, proslave, crkvu, znači nigdje ih ne ostavljamo. Znao se i sam zaigrati kad mu se pokaže i provede malo vremena s njim, pa se dogovorimo on će nastaviti dok mama završi ručak ili neki posao. Toga dogovora više nema.
Moram reći da imamo i kaznu kada prevrši svaku mjeru, a to je da mora sjediti sam u svojoj sobi za igranje i razmisliti o postupcima, te kada pomisli da je spreman ispričati se i promijeniti svoje ponašanje može izaći. Uz dvoje djece mi ne možemo provoditi cijelo vrijeme igrajući se samo s njim, i koliko god ga se trudili uključiti kao da nije dovoljno. Kao i svaki trogodišnjak ima more pitanje i sve mu se objasni i na sve odgovara, jer znam da je sada kao spužva, i mislim da se sada dijete odgaja dok je malo.
Ne znam gdje griješimo, da li je to jednostavno faza ili očekujemo previše od njega, jer drugi govore proći će ga to, i naši su bili takvi, a sad su normalna djeca, ali iskreno meni nedostaje moje dijete s kojim sam se smijala do suza i na koje sam jako bila ponosna što je dobar i kulturan i poslušan.
Unaprijed zahvalna.
Poštovana,
jako je pohvalno što se trudite razumjeti i adekvatno odgovoriti na potrebe Vašeg sinčića. U kratkom periodu dogodile su Vam se velike promjene što je samo po sebi stresno. Dolazak nove bebe i promjena ponašanja starijeg sina vjerojatno iziskuje puno truda i energije.
Osim ako niste imali još nekih promjena u Vašoj obitelji (preseljenje, gubitak, promjena vrtića i sl.) iznenadna promjena ponašanja Vašeg sina može biti uzrokovana odgođenom reakcijom na dolazak brace. Sasvim je normalno da djeca imaju veću ili manju reakciju na rođenje brata ili sestre jer odjednom prestaju biti središte pažnje svojih roditelja i bliske okoline. Djeca nemaju ni znanja ni kapaciteta verbalizirati ono što ih muči pa svoje nezadovoljstvo i strahove najčešće pokazuju kroz razna nepoželjna ponašanja ili čak psihosomatske reakcije. Kada je Vaš sinčić shvatio da dolazak brace nije samo prolazna situacija moguće da mu je to potaklo razne negativne osjećaje poput straha od odbačenosti, tuge i ljutnje zbog gubitka pozicije u obitelji, osjećaja bespomoćnosti nad situacijom. Prema onome što ste naveli Vidim da se stvarno trudite olakšati adaptaciju Vašeg starijeg sina na promjene u obitelji. Nježnost, strpljenje i pažnja koju mu pružate svakako pridonose smanjenju negativnih tenzija. Moguće je da je Vaš sin po prirodi osjetljiviji te će mu trebati malo više vremena za prilagodbu.
Također, naveli ste da on zna ponekad udariti tetka i tetku kada ga posjete te da se ponekad potuče s drugom djecom. Iako razumijemo da je agresivno ponašanje samo poruka roditeljima da dijete dulje vrijeme proživljava neke neugodne emocije to ne znači da agresivno ponašanje treba tolerirati. Vrlo je važno zaustaviti dijete kada se ponaša agresivno prema drugima, prema sebi ili kada uništava imovinu. Kako postaviti granice, a ujedno ne povrijediti dijete možete detaljnije pročitati u ovom članku: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/agresivno-ponasanje-kod-djece/.Tako indirektno dijete učimo poštivati tuđe, ali i svoje granice. Osim toga, granice djeci pružaju strukturu i sigurnost koja je vjerojatno, dolaskom novog člana, Vašem sinčiću poljuljana.
Naravno da, kao i drugi roditelji, osim odgoja dvoje djece imate još mnogo drugih obaveza i trebate povući granicu kada je potrebno. Opisali ste da koristite kaznu odlazaka u sobu kada prevrši svaku mjeru. Maloj djeci svaka minuta izgleda kao vječnost (pravilo da djeca provedu u kazni onoliko vremena koliko imaju godina) i trogodišnjem djetetu kazna samoće i mirnog sjedenja može predstavljati prevelik izazov. Umjesto da njegove emocije i ponašanje smiri može se dogoditi baš suprotno – povećana agresija i nezadovoljstvo djeteta. Osim toga, kazna odlaska u sobu uključuje više kažnjavajućih elemenata – ljutnja roditelja, samoća, mirno sjedenje, isključenje i razmišljanje o vlastitim postupcima za koje dijete možda još nije emotivno i kognitivno zrelo. Agresivno ponašanje je samo vrh sante leda koji mi kao odrasli možemo opažati. Ispod agresivnog ponašanja stoje osjećaji (strah, usamljenost i sl.) koji pak uzrokuju negativne misli („Ja sam zločest“, „Nitko me ne voli“), zatim tjelesna reakcija (ubrzano kucanje srca, štisnute šake, navala adrenalina) i tek na kraju samo ponašanje (udaranje, vikanje, ispadi bijesa). Odlaskom u sobu zaustavljate samo ponašanje. Dijete ne može samo proraditi teške emocije koje nosi u sebi te mu za to treba pomoć odraslih. Također, ako se dijete često loše osjeća veća je vjerojatnost da će i njegovo ponašanje biti češće biti neprikladno. Probajte se usmjeriti na to da mu, u situaciji kada ispoljava neprimjerna ponašanja, naglasite koje njegovo konkretno ponašanje je problematično te mu pomognite da ga promijeni umjesto da on sam razmisli o tome što i kako je nešto loše napravio. Reflektirajte njegove emocije dok je ljut („Vidim da si ljut!“, „Baš ti se jako __ ne sviđa!“), zatim povucite granicu i ponudite mu alternativna ponašanja. Dopustite mu da i dalje bude ljuto, ali ne dopustite agresivna ponašanja. Važno je da se u postavljanju granica usmjerite isključivo na njegovo ponašanje, a ne na njegovu osobnost (umjesto „Ti si zločest“ kažete „Ne sviđa mi se kako se ponašaš“).
Svojem sinčiću dodatno možete olakšati prilagodbu smišljajući razne priče za situacije s kojima se on teško nosi. Npr: „Medo je bio sam s roditeljima i onda je došao mlađi braco“ Iako se medo jako veselio braci bio je malo ljut što roditelji su se sada igrali i s bracom, a ne samo s njim...“). Također, možete te situacije i ''proigravati'' koristeći razne figurice, autiće, ili druge igračke koji mogu glumiti vašu obitelj. Obratite pažnju hoće li pristati na igru, ako ju izbjegava ili ju odbija nemojte dalje forsirati. Na ovaj način moći će učiti o svojim emocijama, a ujedno i imati potpunu Vašu pažnju. Kroz strpjenje, nježnost i dosljednost u postavljanju granica polako će usvajati poželjna ponašanja.
Želim Vam puno sreće!
Jelena Borić, magistra psihologije