Nakon mjesec i pol dana izbivanja iz vrtića tijekom godišnjih, vratio se u vrtić, ista grupa, iste tete samo druga zgrada. Krenulo je sve dobro, pa bolest, pa povratak i onda odjednom - raspad sistema. Sad već mjesec i pol dana plače svako jutro prije odlaska u vrtić, izmišlja svakojake razloge samo da ne ode u vrtić kao npr. "bolestan sam, ne mogu ići". Pitali smo tete je li bilo nekakvih situacija koje su dovele do toga - negiraju. Jedini je bez četkice za zube u vrtiću jer mi ne dozvoljava da je donesem. Kad dolazim po njega čeka me ili na klupici ili na autiću, uglavnom se više ne igra sa svojim prijateljima. Zaplače u vrtiću - kažu tete ne prečesto, jede i spava normalno. Prije dva tjedna bi doma kažnjavao mene govoreći mi - glupa mama, ostavi me na miru... Danas toga više nema i uglavnom doma funkcionira u redu - igra se i s nama i sa svojim bratićima i sestričnama kojih ima dosta oko sebe i koji su dosta prisutni u njegovom životu. Braće i sestara nema. Ono što je vrlo indikativno jest to što ponavlja neke stvari, puno puta, jer kaže da mora. Tako svako jutro ponavlja da će mama doći nakon spavanja i užine pa kad izađu van - čekat će me na dvorištu da ja dođem. Tako barem deset puta dok ne odem iz vrtića, naravno kroz suze. Kaže da mora ponoviti jer će zaboraviti. Srce mi se slama. Radimo sve školski, vani smo često jer imamo i psa, idemo u parkove, na bicikle, igra se uglavnom sa bratićima, sada trenutno manje s drugom djecom iz parka jer odbija. Veseli smo, pozitivni i prema vrtiću i prema životu i on također. Jede i spava i doma potpuno uredno. Događa se da kad ga odvedem kod bake da me sa strahom propitkuje - mama hoćeš ostati sa mnom? Iako znam da je kod bake kao bubreg u loju. Što da radim, s kim da razgovaram? Čak su i tete rekle da im nije jasno zašto se to događa, jedini je koji se tako ponaša u grupi. Hvala!
Draga mama,
vjerujem da Vam je teško razumjeti ponašanje Vašeg dječaka te da Vam nije lako gledati ga kako se teško nosi s odvajanjem od Vas. Drago mi je čuti da je prva adaptacija na vrtić prošla relativno dobro i nije bilo većih problema u vrtiću.
S obzirom da ste naveli da su se problemi vezani uz ostajanje u vrtiću javili nakon što je bio bolestan i neko vrijeme nije išao u vrtić, trebalo bi razmisliti o tome što je tada dobivao, a da mu je toliko odgovaralo da bi radije ostao doma nego išao u vrtić. Vrlo vjerojatno je odgovor – puno nepodijeljene pažnje, nježnosti, topline (Vi nadopunite s onime što nisam navela). stoga nije neobično da bi dijete radije izabralo dobivati to od roditelja nego provoditi vrijeme u vrtiću, odvojeno od roditelja.
Rečenice koje vam je govorio, a koje su bile posljedica njegove ljutnje, odražavaju zapravo njegovu ljutnju na Vaše ponašanje – a to se može odnositi upravo na to što ga ponovo vodite u vrtić.
Čini se da ste jedna brižna majka koja s puno strpljenja, ljubavi i vjere u kapacitet svoga sina pristupa odgoju. To je jako lijepo i vjerujem da biste tako trebali nastaviti pa da će se i negodovanje Vašeg sina smanjiti. Jako je važno da i dalje razgovarate s tetama u vrtiću i zajednički pokušate uočavati što je to što mu olakšava boravak u vrtiću.
Njegovo ponavaljanje rečenice da će se mama vratiti je dosta često za djecu koja se privikavaju na vrtić i u redu je da se on podsjeća na to, jer si na taj način umanjuje anksioznost. Čini se da mu je jako važno da ima osjećaj sigurnosti (što je normalno) i uredu je da mu ga Vi i dalje ulijevate na način da poštujete dogovore oko toga kada ćete doći.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom Centar Proventus