On ili šuti ili govori glupačo, stara babo ili me udari, a to radi i tati. U svim tim situacijama nisam vikala na njega niti mu uzvraćala istom mjerom. Pričekam par minuta da se smiri i onda ga pitam zašto je ljut. Pokušavam s njim razgovarati jer želim da se naš odnos temelji na tome. I da nauči da mi se može obratiti kad zatreba, da ću uvijek biti tu za njega. Imamo i curicu, mlađu dvije godine, to naravno vrijedi i za nju. Ali što da napravim ako on uporno šuti ili uporno odbija poslušati. Njegova ljutnja ne traje dugo, što je dobro, ali meni ipak smeta ako on ne kaže kako se osjeća nego sve drži u sebi. Muž, s druge strane, na njegov neposluh počne prijetiti kuhačom - oko toga sam mu prigovorila jer mi je to potpuno neprihvatljivo. Koliko ovaj prijeti toliko ovaj odbije poslušati. Na kraju je mali u suzama. A bit je u tome što je mali isti otac. I umjesto da muž zna kako mu pristupiti, on ide po kuhaču. Svašta. To se rijetko događa, ali bilo je par situacija. Žao mi je djeteta jer se s njim uglavnom može porazgovarat samo ako on želi. I sad, ako on u toj svojoj ljutnji šuti, da li da ga ostavim na miru ili ipak pokušavam razgovarati pa makar to bilo za dva sata. Hvala puno. P.s. Da ne bi krivo shvatili, njega se ne tuče. Mama S.
Draga mama,
nije neobično da djeca ne žele ili nemaju potrebu razgovarati o nečemu što ih je naljutilo. Naime, djeca se puno više izražavaju kroz akciju nego kroz govor. Jasno mi je da Vam je važno da možete razgovarati s djetetom kako biste ga bolje razumjeli i kako biste imali bolji odnos. Ipak, kao što sam napomenula, imajte na umu da dijete to ponekad jednostavno ne želi. Kada je dijete ljutito tada mu je potrebno da na neki način iskaže ljutnju (odnosno da izbaci energiju koja se javlja uz emociju ljutnje), a ako Vi u tom trenutku nudite razgovor tada će Vas vrlo vjerojatno odbiti. Više o emociji ljutnje možete pročitati na sljedećem linku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/.
S obzirom da ste naveli da Vam je ponekad teško doprijeti do sina i da Vam nekada ne odgovori na pitanje zašto je ljut, predlažem da koristite empatičko reflektiranje umjesto da ga pitate nešto. Drugim riječima, kada je dijete ljuto potrebno mu je dati do znanja da prepoznajemo i razumijemo njegovu trenutnu emociju, dakle možete mu reći: „Vidim da si sada ljut“ ili „Vidim da te to baš naljutilo“, zatim „Ne možeš me udarati/govoriti mi ružne riječi“ i na kraju mu ponuditi neku prijedlog što može učiniti da iskaže svoju ljutnju.
Kada se smiri, tek tada mu možete reći „Čini mi se da si bio baš jako ljut. Pitam se što te tako naljutilo.“ Ili nešto slično, ovisno o situaciji. Drugim riječima, izgovorite na glas to što vidite kod njega.
U redu je da poštujete ako u nekom trenutku on ne želi razgovarati, naime ako ćete inzistirati moguće je da će se javiti frustracija i s Vaše i s njegove strane. Također, kada želite nešto prokomentirati s njim ili ga bolje razumjeti važno je da ne nastupite kritički već da mu svojim fizičkim pristupom, tonom i bojom glasa, načinom postavljanja pitanja, šaljete poruku da ga želite razumjeti, osjetiti i približiti mu se. Najbolji način za to jest iskazivanje iskrene empatije. Drago mi je što ste prepoznali da pristup zastrašivanja svakako ne pomaže već dovodi do kontraefekta.
Želim Vam puno uspjeha u daljnjem otkrivanju unutarnjeg svijeta Vaše dječaka!
Tea Kneževićmagistra psihologije, praktičarka terapije igrom