Ja sam se rastala prije godinu i pol, živim sa svojom djecom i novim životnim partnerom. Na početku je bilo sve super, moja djeca su naučena da će sve mama napraviti, tako su živjeli 15 godina, a sad želim da se trgnu, da počnu nešto pomagati, da shvate da u životu moraju nešto i sami. U braku s njihovim ocem nije bilo u redu. Psihički i fizički nas je maltretirao. Moj novi partner ne razumije što su oni prošli i ja. Smatra da bi oni puno toga trebali već sami se sjetit napraviti, pitati što treba, a njima je u cilju samo biti s društvom, što i shvaćam na neki način. U pubertetu su... Kako da doprem do njih? Kako da nam pomognem da budemo obitelj, da se poštujemo i razumijemo i da prestanu svađe tko će što napraviti. ANA
Odgovor:
Draga Ana,
Iz Vašeg pisma izdvojila sam dvije stvari za koje sam stekla dojam da Vas muče: prva je kako doprijeti do sinova uslijed njihovog povlačenja i izbivanja iz kuće, a druga kako da se trgnu i shvate da u životu moraju nešto i sami napraviti.
Vjerujem da su Vaši sinovi zajedno s Vama prošli težak period u životu i da je sve to na njima ostavilo neki trag. Narušeni obiteljski odnosi, rastava braka roditelja, suživot s Vašim novim partnerom…Osim što prolaze kroz niz vlastitih promjena zbog perioda adolescencije u kojem se nalaze (koja je sama po sebi zahtjevna), tu su još i životne promjene s kojima su se morali suočiti. Kako ih Vi najbolje znate, bilo bi dobro da razmislite koji bi pristup bio najbolji jednom a koji drugom sinu – npr., možda će starijem više odgovarati da ga pozovete na kavu i kroz humor uspostavite kontakt, a mlađem npr. da predložite da imate zajedničku filmsku večer. Ono što je općenito dobro u komunikaciji i odnosu s mladima jest da pokažete razumijevanje, da imate strpljenja i da im pošaljete poruku da ste tu za njih ako žele razgovarati. Ako procjenjujete da to nije dovoljno unatoč Vašoj ustrajnosti (dakako potreban je određen period da dođe do promjena) i potpori te da promjena nema, svakako bi Vam savjetovala da se obratite stručnjaku za pomoć i eventualno ih uključite u savjetodavni tretman.
Što se tiče drugog problema – kako da Vaši sinovi shvate da moraju nešto u životu i sami napraviti – tu Vam odmah moram napomenuti da se oni zasigurno neće sami od sebe trgnuti. Naime, kao i nama odraslima, teško je mijenjati obrasce na koje smo godinama navikli. Ako su Vaši sinovi godinama imali mamu koja sve čini za njih i dobivali poruku da oni ne moraju ništa raditi, teško da će sada nakon toliko godina odjednom promijeniti ponašanje samo zato jer već imaju dovoljno godina. Iz tog razloga nužno je djecu odmalena učiti da rade (u skladu s dobi) – prmjerice da pospreme svoj krevet, stave cipele u ormar i slično. Ukoliko ih odmalena nismo tome učili već smo sve činili umjesto njih, isti obrazac će se ponavljati i kada budu stariji – jer smo ih tako i naučili. Naravno, nikada nije kasno no u ovoj dobi će Vam trebati puno više ustrajnosti i truda. Moj savjet je da prije svega razgovarate s njima i zamolite ih za pomoć – dajte im na važnosti i recite im kako ih smatrate odgovornim, samostalnim i sposobnim dečkima i da bi Vam puno značilo kada bi Vam pomogli jer sami sve ne stižete. I kroz humor se možete referirati na to kako djevojke vole dečke koji rade kućanske poslove. Dogovorite se s njima i predložite im raspodjelu poslova na način da svatko može raditi što više voli (npr. ako jedan baš nikako ne voli prati suđe, on može primjerice usisavati). Nadalje, ako dogovor ne funkcionira, razmislite što ćete učiniti u toj situaciji i to im dajte do znanja (i pridržavajte se toga).
U nastavku Vam preporučam nekoliko članaka koji će Vam možda pomoći u komunikaciji sa sinovima:
https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/skolarci/mladi-i-promjene-ponasanja-u-pubertetu/
http://www.roditelji.hr/skola/zasto-adolescenti-vole-dosljednost-granice/
http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/sretno-dijete/kako-razgovarati-s-adolescentima/
Želim Vam puno sreće!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener