Od početka smo se prema njemu postavili ravnopravno, uz naravno jasno postavljene granice što se smije, a što ne. Uz ogromne količine razgovora i argumentiranog objašnjavanja zašto nešto ne smije. U stanju je imati punu zdjelicu slatkiša i ako mu ja kažem da smije pojesti samo 2, on pita zašto ne smije uzeti više, objasnim mu da ne smije prije ručka ili da to nije dobro za zubiće, on negoduje, ali ne uzima druge slatkiše. Niti mi, niti bake, niti bilo tko drugi nema s njime nikakvih problema. Vrlo je komunikativan sa strancima. Često nas iznenađuje načinom na koji povezuje stvari, ponekad komunicira kao da je stariji nego što jest. Vrlo je skoncentriran na slušanje priča ili kada zajedno čitamo knjigice (čak i one s puno teksta, a malo slika), a jednako tako voli i trčati i skakati.
Kako ne ide u vrtić, čuvaju ga bake, jedan tjedan jedna, drugi tjedan druga, s drugom djecom se susreće na igralištima, igraonicama i rođendanima. Mislili smo da bi bilo dobro da ima barem nekakvu grupicu djece s kojom se redovito susreće, pa smo ga upisali na gimnastiku. Međutim, to se pokazalo kao potpuni promašaj. Vidim da želi ići, ali tamo trenere uopće ne sluša. Promatrala sam ga nekoliko puta što se događa prije nego počne trčati, glupirati se i raditi po svome, uglavnom je to kod zadataka gdje se treba čekati u redu, imam osjećaj da mu postane dosadno i ne želi čekati da druga djeca završe. I to me najviše zbunjuje jer doma ima puno koncentracije. Zadatke na treningu odrađuje selektivno. Više mu se sviđaju oni zadaci gdje je u pozadini neka priča, a ne npr. kad trener samo izda naredbu. To je na kraju rezultiralo time da je trener rekao da bolje da ne dolazi i da mu nije jasno zašto se tako ponaša, jer druga djeca slušaju, i da to njegovo ponašanje trebamo liječiti. Naravno da se s njime ne slažem jer poznajem svoje dijete i znam kakvo je izvan grupe. Razgovarala sam s djetetom o njegovom ponašanju, on mi kaže da će biti dobar, ali svaki put isto. Posljednji put sam mu rekla da ćemo ići još jednom i ako ne bude slušao trenera i čekao da druga djeca završe, da idemo doma. Opet se ponašao isto. Više ne idemo na treninge. Drugi trener nam kaže da ga ipak dovedemo jer se mora naučiti kako se ponaša u grupi. Žao mi je da nema aktivnosti s drugom djecom, a na žalost u našem gradu nema baš puno izbora, a s druge strane prihvaćam i mogućnost da mu taj način druženja i ne odgovara (iako je rado išao na trening). Nisam sigurna što da radim. Možda je problem u tome što se prema njemu nikada nismo postavljali autoritativno nego ravnopravno i uvijek uz puno razgovora. Naravno da treneri nemaju vremena za takav pristup djetetu, ali pitam se kako će biti kasnije kada krene u školu. Čvrsto sam bila uvjerena da je pristup kakav smo mi imali prema djetetu ispravan i nikada nismo htjeli graditi autoritet na temelju strogih naredbi, kažnjavanja ili batina, ali vidim da određeni problem s autoritetima ima i više nisam sigurna. Little mama
Draga mama,
prije svega želim naglasiti kako se vidi da imate dobar pristup odgoju svoga dječaka. Super je što ste prepoznali da je važno uvažavati dijete i pri tome postavljati granice te voditi računa o načinu komunikacije s djetetom. Prema vašim riječima problemi nastaju tek na treningu. Ta situacija je naravno različita od one u vašoj kući, a trener ima drugačiji pristup od Vas na koji Vaše dijete nije naviklo. Drago mi je što ste prepoznali da Vaše dijete prema temperamentu ima potrebu za više motoričkih aktivnosti te da ste ga zbog toga upisali na sport gdje dodatno ima priliku i učiti kako se ponašati u grupi. Ipak, upravo zbog toga što je tako aktivan za očekivati je da će mu biti teško čekati u redu, stoga ne čudi da umjesto toga krene trčati i kako Vi kažete - glupirati se kao i to što zadatke odrađuje selektivno birajući one koji mu više pašu.
Moram primijetiti da se trener vrlo grubo izrazio kada je rekao da vašem djetetu treba liječenje, to je bilo vrlo neprofesionalno i vjerujem da vama kao majci to nije bilo lako čuti. Vaše je dijete u dobi kada djeca uče samoregulaciju, nekoj djeci je to lakše nekoj teže. Prema navedenim situacijama kod kuće Vaše dijete ima dobru samoregulaciju za svoju dob no ipak trening je za njega nova okolina te se od njega zahtijevaju drugačije stvari od onih koje Vi zahtijevate kod kuće. Samim time normalno je da se on ne snalazi najbolje odnosno da tek treba naučiti kako regulirati svoje ponašanje u takvoj novoj sredini. Dobra vijest je da mu Vi možete pomoći u tome. Predlažem da kod kuće igrate neke igre u kojima će on ponekad biti u ulozi da sluša neku direktnu naredbu ili da vježba strpljenje (npr. igra kreni-stani). Na taj će način dijete u ugodnoj atmosferi uvježbavati ono što mu je teško na treningu pa će s vremenom i na treningu lakše regulirati svoje ponašanje i bolje prihvaćati naredbe.
Također, razumijem Vašu zabrinutost oko škole i drugih okruženja s direktnijim pristupom, ali vještine koje su u ovom trenu problematične Vašem dječaku djeca njegove dobi tek uče i uvježbavaju tako da vjerujem da će ih i Vaš mališan uspješno razviti kroz naredno vrijeme.
Što se vaših odgojnih postupaka tiče samo naprijed, a za sve drugo dajte djetetu vremena. Sretno!
Dajana Blažević, magistra psihologije