Uvijek je bio živ dječak s kojim sam se bavila najviše što sam mogla i provodila sam svo svoje vrijeme poslije posla s njim. Muž je poduzetnik i malo vremena ima za kvalitetan odnos s njim, ali ne mogu reći da se ne trudi kad god je u prilici. Nedjeljom smo svi na okupu cijeli dan. Naš veliki problem je u tome da je Ivan nazadovao u disciplini. Došavši iz bolnice počeo je bracu grubo dodirivati, grebati po licu. Svjesna sam da je to način izražavanja ljubomore pa i promjene u Ivanovom životu, ali moram priznati da sam jednostavno u trenutku njegovog "napada" na bracu znala i glasno viknuti na Ivana i fizički ga maknuti jer je situacija svakim danom postajala nepodnošljivija za sve nas u kući (došla mi je mama u pomoć od kad sam rodila, a do tada nikada nije živjela s nama i još uvijek je tu).Počeo je više vremena provoditi s ocem, budući da sam bila uz bebu. Neprekidna vrištanja kada nešto nije po njegovom, počeo je tući baku, mene, tatu, skakanje svakodnevno, neposluh u svakom smislu od obavi higijenu sam do obuci se za vrtić i btako svaki dan za danom. Sve sam to pripisala tome da je imao pažnju koju je izgubio. Ja sam se od mame koja se maksimalno bavi djetetom i koja ga skoro pa nikada nije pecnula po guzi a kamoli nešto više pretvorila u osobu koja samo viče, opominje, ponavlja, moli, naređuje pa i tuče po guzi , navuče za uho, a sve zbog osjećaja nemoći i jada u što se Ivan pretvorio. U vrtiću su se tete i prije dolaska brace znale povremeno osvrnuti na njegovu samovolju, ali sad je to postalo svakodnevno do te mjere da sam sa strahom odlazila po njega u vrtić bojeći se na što će se sad tete požaliti od toga da ometa djecu kod spavanja(on ne spava valjda jedini u grupici i tete sam jedva umolila da ga zaposle slikovnicama ili nečim-nekad to učine a nekad ako nije do spavanja bio dobar ostave ga u krevetu), do guranja djece, neposluha i hodanja po sobi.Počeo je odbijati odlazak u vrtić, išao je bezvoljno jer vjerojatno tamo nije sve bilo kako je on naumio. Moram napisati kad sam rodila da sam ga ostavvila skoro dva mjeseca kod kuće sve u cilju da se bolje poveže s bratom iako je bilo jako teško trpiti njegovo ponašanje. Tete kažu da ono što on voli time se i igra, dakle može se koncentrirati (sve s autićima, građenje, puzleslikovnice), a ako je nešto što nije njemu zabavno odbija i ne želi raditi i pritom ometa druge. Okarakterizirale su ga kao teško odgojivo dijete. Mislim da je i dolazak brace doprinio tomu, a i to što sam se ja udaljila u smislu da više nemam toliko vremena za njega. trudila sam se u početku koliko sam imala vremena, nisam prestala čitati priče za laku noć-željela sam da kraj dana bude moj i njegov na krevetu uz priču i kratak razgovor (svakodnevno mu čitam najčešće ja , a dosta često i muž budući da je uglavnom predvečer doma pa barem tako nadoknadi dio izgubljenog vremena) Tu se ništa nije promijenilo i dan danas obožava priče za laku noć mada sam se i oduzimanjem istoga služila kada ne bi bio dobar. Znam otići u šetnju samo s njim, zimi:igrala sam se na snijegu, radili snjegovića, pili čaj na snijegu, na podu igramo društvene igre: čovječe ne ljuti se, crnog petra..., slažemo puzle zajedno, učimo europske zastave, o svemiru,o starim rimljanima, gradimo školu u kojoj radim, zaista ima svega tako da se nisam prestala u potpunosti družiti s njim. počela sam ga kažnjavati jer sve je dobro dok nađem vremena za njega a između toga \"divlja\". od kazni sam primjenjivala i time out, ali u sobi gdje ga ostavim tj. u njegovoj sobi počne gromoglasno vikanje, lupanje po vratima, skakanje iako sam dosljedna i dok se ne umiri ostane u sobi, nakon kratkog vremena krene sve ispočetka(mislim na neželjeno ponašanje), počeo se služiti i ružnim riječima to je najnovije- pa za svako moje ne dozvoljavanje nečega što bi on želio, a ne mogu mu dozvoliti jer nije u redu govori mi da sam glupa i u p.m. učimo ga da se ne smije služiti tim riječima, zaustavljamo ga koliko god možemo i moja mama, ali vrlo teško napredujemo. Najviše se osjećam jadno što sam svjesna da više ne vladam situacijom kao nekad i on to sigurno osjeća, kad bih trebala reagirati ja ili dojim ili uspavljujem bebu ili ju presvlačim, a on tada počne skakati, doslovno divljati. pokušala sam ga zapošljavati i uključiti u bracin život, ali nije dalo rezultata. Tko god mi dođe ili komu god odem dovodi me do osjećaja srama jer počne skakati i uopće ne sluša kao da se isključi i \"teše\"svoje. Na kraju se smiri, ali kad već gosti krenu kući ili kad nama nije više ni do čega. Teta u vrtiću mi je rekla da je jednom netko od kolegica ušao u sobu i pitao ju je je li on hiperaktivan, a ona je odgovorila da nije već samo samovoljan, ali mi je i savjetovala da ja mogu otići negdje s njim na razovor da nitko ne treba ni znati. Osjećala sam se utučeno, gdje sam pogriješila? Od kad se rodio dajem sve svoje vrijeme za njega, bavim se njime, učim ga lijepom ponašanju, radim klauna od sebe samo da njemu bude zanimljivo i lijepo i zauzvrat dobijem dijete koje gnjavi sve oko sebe. U ulici ga dečki koji su stariji i znaju se ljeti igrati izbjegavaju jer kad dođe među njih ako oni igraju npr. neke karte Yugi Yo, a on ne zna sve im sruši i počne izvoditi na način da ih stišće, gurka i skače, prošle godine je to bilo manje izraženo iako je bio mlađi ali ih nije gnjavio. Jako sam nesretna kad vidim da igraju nogomet, a njega ne zovu i srce mi se kida kad mu moram reći da ga nisu niti pozvali, a on odmah trči i želi k njima. Bracu stišće i danas od lica do ostalih dijelova tijela i pritom stisne zube, inače ujutro čim se probudi traži bracu tako da ne bih rekla da ga ne voli. Zbog brace je dobivao i pljuske,šibu jer nisam imala rješenje, postala sam policajac i ni sekunde ga ne ostavljam s njim da ne bi ozlijedio bracu. Znam da je to pogrešno i da bi me mnogi osudili, osudila bih i samu sebe ja koja sam inače prosvjetni djelatnik i poručujem roditeljima da nasilje stvara nasilje, ali idrugi primjećuju i upozore ga da ne smije tako prema bebi, čak se i iznenade kako postupa prema bratu. Plakala sam zbog njega nebrojeno puta, za mlađe dijete i ne znam, svevse vrti oko toga kakav će dan biti s Ivanom, kako ga zabaviti. Želim mu pomoći a ne mogu se prepoloviti i znam da ne trebam. Želim da prestane s agresivnošću, želim da me sluša, želim da bude nježniji prema braci, želim onog veselog dječaka kojeg sam imala prije poroda, želim da mu prestane košmar u glavi i da se umiri, želim otići prijateljima a da ne moram svako malo opominjati i upzoravati da se neprimjereno ponaša, želim da mi dođu prijatelji i da nemam grč u želucu kako će se ponašati jer je to postalo pravilo da je nepodnošljivo svima zbog njega. Muž i ja se svađamo, brak nam se pretvorio u prigovaranje da sam mu ja popuštala i da nisam bila stroga, a ja njemu da je premalo snjim i da je meni ostavio odgoj, sada se već međusobno žalimo i ujedinili smo se oko toga da je dosta da nas sve terorizira. Jedan dan sam ga skupa s mojom jako dobrom prijateljicom i njenom curicom vozila u West Gate u igraonicu da se malo poigraju i penju na veliki vulkan. Trebala sam presvući u prostoru za bebe mlađeg sina, a on je toliko bio nestrpljiv i počeo trčati da ga je moja prijateljica lagano po guzi. Tad je nešto puklo u meni. Osjećaj da ga je netko drugi po guzi, iako je to moja bliska osoba,je u meni izazvao očaj. Tada sam shvatila da je nemoguć i drugim osobama :( . imala sam potrebu zavrištati od muke, a s druge strane me čeka beba koju treba presvući i nahraniti. Pomozite, savjetom, smjernicom bilo čime. Pomišljala sam i da ga odvedem zaista negdje na neku procjenu, hoću li mu pomoći? s druge strane predosjećam da je to neka faza koju želim što prije ispratiti i zaboraviti ili možda griješim? Hvala Vam unaprijed na savjetima. Majka
Draga Majka,
Prema ovome što ste opisali, prije dolaska nove bebe, doista ste se posvetili svom starijem sinu. No, nova beba, iako donosi mnogo veselja i radosti u obitelj, donosi i velike promjene. Stariji sin više jednostavno nije mogao imati istu količinu pažnje od Vas kao do tog trenutka, zbog čega se otac više počeo baviti njime. Iako je sjajno da je počeo više vremena provoditi s ocem, i dalje to predstavlja veliku promjenu za dijete.
Ponekad, ispod djetetovog „neposlušnog“ ponašanja, krije se ne samo ljubomora, već i ljutnja zbog promjene, frustracija, izgubljenost, strah, tuga. Ljubomoru često možemo najlakše identificirati, no to ne znači da ne postoji čitav raspon drugih emocija ispod tog ponašanja koja traže drugačiji oblik pažnje. Uz to ste spomenuli da se neka druga djeca ne žele igrati s njim, ali i da Vaša prijateljica nije znala mu pomoći da se smiri, što ga sve može činiti tužnim, ljutitim i usamljenim, što može manifestirati kroz još intenzivnije neposlušno ponašanje. Njegovo ponašanje pokazuje Vam koliko je nesretan, te da je izložen nizu stresnih situacija s kojima se ne zna nositi i treba mu pomoć oko toga.
Kako su i sami roditelji puni emocija u ovakvim situacijama, svakako bih Vam predložila da se obratite dječjem psihologu koji je dodatno educiran za rad s djecom i njihovim roditeljima. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti nama u Centar Proventus.
Ovakve situacije nisu zanemarive jer su intenzivne i već neko vrijeme traju, a Vaš sin ih sam ne znam riješiti. Da je riječ samo o razvojnoj fazi, ona bi trebala prestati unutar 6 mjeseci. Međutim, to kod njega traje duže i prema Vašem opisu, intenzitet se ne smanjuje. Ponekad okolina smatra da to „nisu strašni problemi“ i da to nisu „razlozi da se ide psihologu“. Međutim, da ne bi došlo do mnogo ozbiljnijih problema, dobro je krenuti kada su problemi manji. To isto tako znači da kraće traju i da bi terapijski proces mogao trajati kraće.
Sretno,
Tatjana Gjurkovićdipl. psiholog, psihoterapeut, certificirani terapeut igrom