Kad razgovaramo s njim oko tih stvari, on kaže da se boji da vjetar ne odnese rublje, prozore, zavjese, vrata... Ne odbija izlaziti van, svaki dan ide u šetnju. Mnogo razgovaramo s njim, ali nikako da mu objasnimo da vjetar ne može ništa odnijeti. Primjećujemo da je stalno na oprezu i da prati da li se prozori i vrata otvaraju i da li se rublje iznosi van. On je inače komunikativno dijete, lako se prilagođava novim prijateljima i super se igra s djecom, samo je previše "opterećen vjetrom". Molim vas za savjet i pomoć. Kako se mi trebamo ponašati da on probavi taj strah. Unapred vam hvala. DR Dragi tata,
Prema Vašem kratkom opisu problema, vidi se da Vas doista brine strah od vjetra Vašeg malenog.
Ono što bi bilo dobro je barem otprilike shvatiti zbog čega se dijete toliko boji vjetra kako bi mu se znalo pomoći. Najčešće roditelji to direktno pitaju dijete, ali ono Vam to neće znati odgovoriti. Djeca nemaju tako bogat vokabular niti dobar uvid u sebe i svoje osjećaje da bi znalo to odgovoriti.
Zato Vi pokušajte dobro razmisliti o sljedećem kako bi došli do uzroka djetetovog straha: kada se je strah prvi puta pojavio? Da li se je prije ovog straha, dijete naglašeno bojalo nečeg drugog? Ako da, čega i kako se prestalo bojati?
Vezano za ovaj konkretan strah, da li se je dogodilo nešto dok je vjetar puhao? Bilo što? Npr. da li je nešto odjednom palo dok je puhao vjetar, pa je uz taj iznenadni događaj dijete povezalo sa vjetrom? Da li se je netko svađao dok je vjetar puhao? Da li se je jednom probudio u plaču i strahu jer je vjetar puhao?
No, osim direktne povezanosti sa samim vjetrom, moguće je da je dijete više drugih strahova „pretočilo“ u jedan – u strah od vjetra. Ako je to tako, kako inače reagirate kada se drugih situacija uplaši?
Malo dijete puno toga po prvi puta doživljava u životu, i mnogo toga ga iznenadi i/ili uplaši, u većoj ili manjoj mjeri. Često se djeca uplaše nečega što odrasli uopće ne percipiraju jer znaju da to nije prijetnja. No, dok za odraslu osobu to nije prijetnja, za malo dijete može biti.
Nadalje, kada je riječ o djetetu od 3,5 godine, racionalno objašnjenje da se vjetra ne treba bojati, dijete ne može razumjeti. To znači da, kada se uplaši umjesto rečenice „ne trebaš se bojati“ recite mu: „vidim da si se uplašio, sve je ok, ja sam tu“ i nježno ga zagrlite (ili pružite neki drugi fizički ili drugačiji kontakt koji daje djetetu na znanje da je sigurno s Vama). Možete ponuditi opcije poput: „ja ću te primiti za ruku/držati u naručju, pa ćemo gledati vjetar kroz prozor“.
Da bi se djetetu pomoglo razriješiti strah, ono ga prvo mora proživjeti uz nekog što će se činiti rečenicom „vidim da te je strah“.
Drugi korak je zadovoljiti potrebu tog osjećaja što znači pružiti osjećaj sigurnosti i podrške, što se čini rečenicom poput „sve je ok, ja sam tu“ i fizičkim kontaktom.
Tek je treći korak u pružanju djetetu opcija kako da se ponaša u toj situaciji, odnosno ponuditi rješenje npr. prvo da gleda kroz prozor kako se grane njišu uz vjetar, pa onda „pustiti vjetar u kuću“ tako što će se otvoriti prozor i onda se zavjese mogu njihati.
To sve treba biti vrlo polako, nježno, s puno ljubavi, prihvaćanja i razumjevanja što se dijete boji vjetra. Ponekad je to teško nama odraslima, ali je ključno ako se želi pomoći djetetu da se nauči nositi s tim strahom.
Nadam se da će Vam ove smjernice biti od koristi, te Vam savjetujem da ako dijete ima taj intenzivan strah duže od mjesec-dva, te ako će to potrajati još mjesec dana, savjetujem Vam da porazgovarate sa dječjim psihologom. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti nama u Centar Proventus.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igromCentar Proventus