vidjela sam da neko ima sličnu situaciju u ljbavi kao ja. 6 g. veze i uz to afericu. no, ja balansiram u tome i guštam se. ili barem jesam. naime, moj dečko je krasan dečko: voli me, poštuje, mazi i pazi ALI ne zna slušat, kad mu pokušavam iznjeti neki problem koji me muči, dosadna sam mu,ponaša se prema meni kao prema malom djetetu, smije mi se u facu ili mu 5 puta(ozbiljno!) moram ponoviti i u toku razgovora često upiatai:"dal me pratiš?". često me ne prati, govori mi da samo "cvenkam" a ja pričam o problemu kao što je karcinom dojke od kojeg se liječi moja mama. najgore u svemu je to što smo oboje zdravstveni djlatnici, visoko obrazovani, u dobi od 25 g! sa 19,20,21,22 sam ga opravdavala da je mlad, da kasni malo u odnosu na mene, ali čujte dojadilo mi. i daljinski i tv i kompjuter. te aparature počela sam mrzit jer zbog njih ne mogu doprijeti do njega. fale mi razgovori, da me neko- ON, sasluša i razumije. odnos koji u kojem kad se komunicira da to sliči nečem a ne koda smo u vrtiću. nezadovoljna s tim svim, svih tih godina, popustila sam pred nekim malo starijim(razlika je 5 g) ko ima sposobnost slušanja, empatije, dobar u komunikaciji, ne tretira me kao derište , bori se za sebe, svoj status a ne za daljinski, komp. tv ili gitaru, već ima neke prioritete u skladu sa svojim godinama. uz to je nježan, pažljiv i svaki puta kad sam s njim osjećam se jedinom na svijetu, posebnom i uopće nemam grižnju savjesti! dapače, smijem se i u vezi mi je još bolje i svi sretni i zadovoljni. Moj dečko je drago stvorenje i volim ja njega, znamo se cijeli život, živimo zajedno 5 g i nismo si "prvi", prije toga bili smo neprijatelji, pa prijatelji, sada cura i dečko i mislimo bit bračni par. Ali. Ima još jedan problem: nakon tokih g odina što živimo sami, on bi da se preselimo njegovima u kuću i da ne plaćamo stanarinu, da putujemo na posao i da živimo u sredini iz koje sam ja jedva dočekala da se maknem da ne otupim tamo. To me baš i ne motivira na neki brak. Rađe ću ovako. No, ovaj pažljiviji momak, također ima djevojku, tj. to je već druga otkako se mi viđamo. To je isto kao nešto ozbiljno i sveto(je baš,aj dobro:-) ), ja sam mu najslađa i tako to djevojka koju zna. ne viđamo se više tako često, u prosjeku jedanput godišnje i to kad se sve posloži i poklopi i tad je krasno i dovoljno da dojam traje do idući put. Čujemo se oprezno povremeno, ali isto rijetko. Al tak mi je i to postalo smiješno i ne kužim: kaj je to? čemu to? već tako 4 g? u čemu je problem da ne možemo biti zajedno kak se spada i ne bakčat se s ovima koje imamo kad tak i tak "šmugnemo"jedan drugome bez obzira na ozbiljnosti naših veza? da se mene pita, bila bi s njim lege artis, al njega se ne usudim pitati. i na kraju, htjela bi to okončati, ali je prezanimljivo, s druge strane ljuta sam jer se ne mogu osloboditi te avanture i svakodnevno mislim i razmišljam o tom čovjeku, osim kad je dečko doma i kad se s njim družim, veselim i živim život koji imam i pravim koda da sam u dobi od četiri godine:-) već sam i na to naučila i smiješno mi je i to. živahno je doma. čak i slatko. svi nam se dive:-) i to svima izgleda slatko da smo takvi nakon toliko g veze. dečku sam pokušala objasniti što me muči, nekoliko puta,kroz nekoliko godina, nekoliko načina i rekla sam mu da ću morat nać si zrelog muža, ali on mene uopće ne doživljava. :-) ali to je kod njega pomalo takva i genetika. i tata mu je takav. ja u našoj vezi brinem o svemu bitnome- vodim glavnu riječ. i ne smeta mi to. ni njemu. ALI: FALI MI RAZGOVORA, RAZUMIJEVANJA I DA ME OSOBA KOJOJ SE JEDINO MOGU OTVORITI POTPUNO, MALO VIŠE RAZUMIJE I PONEKAD UVAŽI MOJE OSJEĆAJE, DA ME DOŽIVI. Barem jednom godišnje!