Već više od godinu dana se viđam s jednim dečkom, izleti, zezanja, bilo nam je lijepo... I voljeli smo se i mnogo puta mi je u oči rekao da me voli... no nakupilo se problema, počeli smo se svađati, udaljavati... sad smo se napokon vidjeli nakon mjesec dana pauze i ja i dalje ne znam na čemu sam s njim. Kaže da ima mnogo problema, dugova, da se mora pozabaviti s tim da bi opet mogao funkcionirati normalno, da se ničem drugom ne može sad posvetiti, ali da mu je stalo do mene i da za nas ima nade, samo da ne želi da ja nešto forsiram, već da pustimo da vrijeme odluči što će biti s nama, da ne želi da budem opterećena s tim... I sve do jučer, silno sam htjela doprijeti do njega, silno sam htjela da mi kaže da me voli i da će biti kao prije, al danas je nešto u meni puklo. Jako ga volim, al ne znam koliko dalje mogu ovako u nečem nedefiniranom... nisam mu ni frendica ni cura. Nije riječ o sexu, da bi se zbog toga vraćao jer ne spavamo skupa, znači da moraju postojati neki osjećaji koji ga još drže uz mene. Svaki dan mi se javi, cima me, zeza, pošalje poruku za laku noć... želi da se vidimo, al ja ne mogu vječno biti na čekanju, da on odlući što želi. Boli me to. Jako. Ne želim više forsirati, jer ga ne želim izgubiti, previše je toga za mene napravio. Prije svega mi je najbolji prijatelj koji me nosio oduvijek ko malo vode na dlanu i znam da ova njegova strana koju sad pokazuje prema van - neko lice hladnog i nedodirljivog dečka, uopće nije pravo. Samo se bojim da ću puknuti, da neću moć vječno bit dobrica, da ću postat bitch, jer na kraju konca u svakom od nas postoji nagon za samoodržanjem koji nam kad tad kaže dosta i onda se maknemo od stvari koje nas bole... Moglo bi mi bit lijepo s njim i njemu sa mnom... samo nikako da dođe pameti. Što da radim? Da ga ignoriram ili da budem prijateljica koja iz prikrajka vreba priliku ili da ga jednostavno zaboravim?