Uskoro će mi 27 godina, i 2 godine braka. Patim od blagog oblika socijalne fobije, čitav život sam bila povučena, teško ostvarivala kontakte i prijateljstva. Imala sam tek jednu ozbiljnu vezu prije braka, ostalo su bile pretežno kraće i dulje avanture. Mislim da sam pogriješila ulaskom u brak, koji mi je donio "životnog partnera, vječnog prijatelja i oslonac", ali zbog velikog straha od osamljenosti čini se da nisam bila dovoljno kritična, i sada se nalazim u braku sa čovjekom koji je kao osoba divan, drag, dobar, topao, nježan.....ali u stvarnom svijetu, u stvarnom životu gdje je potrebna borba i trud, on je gubitnik. Već godinama neuspješno traži siguran posao.ima 32 godine i potpuno je nesposoban za samostalan život..djetinjast je, naivan, potpuno nesnalažljiv u ključnim životnim pitanjima.....umorila sam se jer ga od samog početka teglim na svojim leđima....sve je na meni, od organizacije svakodnevnog života, do zarađivanja, planiranja budućosti.....ne sviđa mi se to i htjela bih otići iz tog jednostranog braka.....ali me ponovo strah usamljenosti i izolacije.....iako polako postajem sve svjesnija da je ovo promašeni brak....već mjesecima u sebi vodim borbu-ostati, truditi se, ili otići i tražiti bolje...ponekad mi se čini da ću poludjeti od te unutarnje borbe.