U braku sam 7,5godina,meni je 28,a mom mužu 32.Imamo dijete staro 2,5god. Mislim da su naši problemi u inače do tada skladnom braku počeli dolaskom bebe.Posvetila sam se bebi potpuno,pokušala s obzirom da sam bila kod kuće držati sve konce u rukama,znači da beba prije svega bude zadovoljna,da je kuća pospremljena,ručak skuhan.Supruga u to vrijeme nije provodio puno vremena kod kuće što zbog posla,što iz razloga da bebača jedino ja mogu umiriti jer je malac dojio i kad bi god on bio s njim,a malac se rasplakao samo bi ga dao meni i rekao da mu dam sisu.Otprilike u takvom stanju nam je prošla ta prva godina.Suprug je nakon toga zbog posla bio odsutan punih 6mj.Nakon povratka situacija se nije puno promjenila,izuzev što smo dodali i financijske probleme.Nisam ljubomorna osoba i oduvjek sam imala povjerenja u supruga,pa je on krenuo s izlascima,dolazio bi u rane sate,pijan i spavao bi do podneva.U par navrata sam mu pokušala dati do znanja da nije u redu takvo ponašanje,ali nisam baš imala uspjeha.Nisam osoba koja će kvocati non-stop i stalno sam se nadala da će sam shvatiti da nije u redu takvo ponašanje odraslog čovjeka s obitelji.Ne moram niti spomenuti da nam je intimni život u tom razdoblju bio vrlo rijedak. Božić smo vrlo ružno dočekali i priznam da mi je predugo trebalo da progovorim o svojim osjećajima.Saslušao me,uglavnom potvrdio sve što sam rekla i složio se da to nije u redu s njegove strane.Potrudila sam se u narednih dva mjeseca da više komuniciramo,da popravimo intimu i zaista sam se trudila.I on je svoje izlaske sveo na neku normalu.Ali me jedan dan dočekao sa govorom kako se ništa nije promjenilo,da on poboljšanje ne vidi i da ga ne guram u tuđi krevet. Proradio mi je crv sumnje i za par dana našla sam poruke na njegovom mobitelu od druge žene.Cijeli svijet mi se srušio.Nakon što sam ga pitala ima li koga,negira,sve dok mu nisam pokazala poruke. Odgovor je bio da što nema kod kuće ide posuditi.Ne ponosim se time što sam prčkala po njegovim stvarima,nismo to nikada radili,ali jednostavno sam morala potvrditi svoje sumnje. Ne znam kako dalje,priznao je,kaže da se time ne ponosi,ali ne i da mu je žao,niti da me voli,niti da mu je stalo.Kaže da mu do nje nije stalo i da je to bilo samo ispunjenje tjelesnih potreba.U razgovoru je nevjerojatno hladan i toga me najviše strah.Cijeli svijet mi se srušio,željela bi pokušati ispočetka,on kaže da ne zna,a ja ga moliti neću,bez obzira na sve mislim da nisam to zaslužila koliko god ja loša bila.Nekoliko puta sam mu rekla da sam ja svjesna svoje greške,a on onda u stilu da je on sve kriv kao i uvijek. Znam da je ovo strašno dugačko pismo,ali jednostavno mi treba mišljenje treće osobe.Kako i kojim putem krenuti? Ima li spasa za nas?
izgubljena