Takva sam, jako losa, ali barem samokriticna, tj. svjesna sam svih uzasnih mana koje imam.

Hocete mi pomoci? Vidim da na forumu ima zrelih, pametnih ljudi koji bi mozda mogli pronaci razloge zasto sam takva i/ili mi dati savjete kako da takva prestanem biti. Dakle, ovako, prema decku se ponasam opcenito puno losije nego on prema meni, imam dvostruke kriterije, sebi uzimam za pravo da mu se ne javim i odem vani s drustvom, dok bi se na njega jako naljutila da on napravi isto. Sebi uzimam za pravo da komentiram druge muskarce, a naljutim se , ljubomorna sam kad on ucini isto. Mnogo je takvih situacija, njega to izluduje, i ja zelim s tim prestati, ali kao da konstantno osjecam da na nekim drugim planovima on prolazi bolje (tipa da ja njega vise pazim, mazim i tjesim, i tu sam za njega, dok on cesto nije tu za mene jer ima puno posla), pa da izbalansiram stvari sebi dopustam nesto sto njemu ne bih. Zapravo, u tim trenucima osjecam se nevoljeno, a u drugima, kad se ne ljutim zbog nicega, osjecam da je zapravo on taj koji mene voli vise. Ljubomorna sam kad je s prijateljima, premda su vecina muskarci, ja bih da je stalno sa mnom. Uvijek mi fali, i zelim njeznost, a to mi daje najvise kad smo sami. Je li to posljedica toga sto smo zajedno meni premalo (6 sati tjedno rasporedenih u 4 dana ) ili sam samo posesivna?

Situacija je jako konfuzna i radije bih odgovarala na vasa izravna pitanja ako je netko spreman pomoci, jer toliko je toga, pa da vas ne otjeram prvim postom, jer ljubavni zivot (u vezi smo godinu i kusur) me ponekad cini tako sretnom, a ponekad tako nevjerojatno tuznom...