Prije par mjeseci partner je dobio otkaz kao višak, otpremninu, a trenutno prima naknadu s burze. Živimo sami i na sreću ne plaćamo stanarinu, a moja i njegova plaća ne pokrivaju sve što bismo si trebali priuštiti (samostalnost, štednju za budućnost i sl.). Ja mu ne mogu financijski puno pomagati pa mu pomažu njegovi roditelji (kupuju mu hranu) tako da je često kod njih. Njemu su glavna zanimacija alkohol, televizija i tu i tamo neki poslić koji uleti (pomoć oko kuće, čuvanje klinaca i sl.). Ljudi mi prigovaraju da sam bezosjećajna što ga tjeram da se zaposli bilo gdje, jer teško je naći pristojan posao, a on fizički baš i nije nešto jak i izdržljiv da se prijavi na bauštelu. Jedno vrijeme sam mislila da je u depresiji (ljudi su me uvjeravali u to), ali stalno pomišljam da on ne želi raditi iako govori da mu je to prioritet (pokušava naći neku vezu za posao i sl.). Osjećam grižnju savjesti kad se izderem na njega, nekad se čak znamo gadno posvađati, on se onda povlači, a ja kuham u sebi. Možda pretjerujem? Meni najviše smeta što on trči roditeljima čim se osjeti ugroženo (da neće imati što za jesti npr.) iako sam rekla da ću biti uz njega dokle god se trudi. Lagano pucam pa me zanima što vi mislite o tome, trebam li ga razumijeti i biti uz njega ili otpisati našu vezu?