Pozdrav. S muže sam skupa već 5godina,od toga 6mj u braku. Sve je išlo lijepo, zaprosio me, 2 godine bili zaručeni, planirali vjenčanje. On nije financijski dobro,niti njegovi, ali mislila sam da su pošteni. Poslije svatova išli na medeni mjesec, sredili si kod njegovih sve posebno i kada je trebalo početi sve,počeo je pakao. Saznala sam da je novce sa svog računa,nešto „posudio“ svojima, nešto vratio dugove, al većinu prokockao. Šokirala sam se. Nismo imali lipe,moji su nam pomogli,a njegovi niti da pitaju ne mene već njega,sine kako si,kako da ti pomognemo,ništa. Oduvijek sam znala da njegovi nega omalovažavaju i ne trebaju, dali su mu krov i kruh i ništa više, sam se uvijek snalazio.Razbolila sam se,a njegovi niti da su me došli vidjeti i pitati kako sam,baš ništa. Imaju kćer i zeta i 2 unuke još, nitko im nije bitniji od njih. Nakon mjesec dana, dobio je otkaz, prodao naše burme, nestao je sat i prsten kojim me je zaprosio,sve radi dugova. Otišla sam kod mojih na par dana, oni žele da se rastanem, da počnem novi život. Vratila sam se kod njega, kaje se, moli me za oprost, želi da počnemo novi život,da se promjenimo, da mu vjerujem i da će se dokazati,te da čim bude našao posao da odemo do njegovih. Želim dati novu priliku nama, našem braku, boli jako sve što je napravio i danima sam loše i samo plačem, ali zar treba otići ne pokušavajući ništa? Moji roditelji su njega zamrzili,a u mene se razočarali. Ne mogu svoje pogledati u oči jer sam im zadala boli i tako razočarala. Što raditi? Ostati u braku,pokušati boriti se za nas, razočarati roditelje ili poslušati njih i rastati se? Strah me ostati da nije uzalu a strah me otići da se ne bi kajala i pitala zašto nisam pokušala? Samo sam htjela miran i sretan život, dali je to bilo previše?