Pozdrav. Osjecam se uzasno, kao da se nalazim na provaliji. Jos jedan ljubavni brodolom, a zasto? Decko se ponasa prema meni kao prema kraljici, volimo se, postujemo se. Kada smo rekli svojima da smo u vezi, porazbijali su sve po kuci, da nasa veza ne dolazi u obzir. Ja sam katolkinja, on je musliman. Ja zelim biti s njim, on zeli biti sa mnom. On je prvi decko kojem vjerujem, kojeg zelim iz sveg srca. Vidim da mu je stalo do mene, ali ne zeli ni prkositi obitelji. A kaze da bolje cure od mene nije upoznao. Ne znam sta da radim, predlozio je da budemo prijatelji, ma da ni on to ne zeli. A ja ga kao prijatelja nikada necu moci gledati