Pozdrav, drage djevojke i žene!

Ne znam kako početi, a da ukratko ispričam svoj problem.. No, trudit ću se što više mogu..

Dakle, nisam iz ovog grada, došla sam prije dosta godina zbog rastave roditelja. Sav taj stres, od seobe u drugu državu i saznanje da otac ima novu ženu, uveliko je imao utjecaja na moje djetinjstvo. Počela sam se pomalo zatvarati u sebe, biti dosta osjetljiva na većinu stvari, emocionalno sam počela slabiti. Sve se to s vremenom smirilo. Počela sam uživati u drugim stvarima, srećom, imala sam divne ljude uz sebe, bez kojih to ne bih mogla prebroditi. Tu su se javljale i prve ''tinejdžerske ljubavi'' zbog kojih sam u to vrijeme isto dosta patila, no sada mi je to sve smješno. Nakon nekoliko godina, moja majka kreće u crkvu, malo drugačiju od katoličke. Ja sam ,inače , odgajana kao dijete katolika kojima crkva ne predstavlja baš mnogo u životu. Imala sam ritual pomoliti se prije spavanja, no nije da sam previše razmišljala o čemu molim. Kako je majka krenula u tu crkvu, počelo je neko '' guranje '' mene u to, što sam se ja užasno inatila jer nisam mogla shvatiti kako netko, tko cijeli život zanemaruje vjeru, odjednom se tako preobrati i forsira mene na isto. Nedugo nakon, u moj život ulazi nova osoba. U početku samo prijatelj, no jednog dana, na nagovor ''same sebe'' odlučujem dati šansu toj osobi i ući u ozbiljniju vezu, iako još nisam zaljubljena i nema previše kemije. Nakon pola godine, s moje strane se svi osjećaji pojavljuju, no na žalost, ne i s njegove. Tu sljedi prekid koji me emocionalno još više gura prema dnu. Ja, naime, cijeli život težim za ljubavi, onom pravom i vjerujem da postoji. I prvu put u životu, otvorim nekome srce potpuno, dajem cijelu sebe u to vezu, a sav taj trud pukne preko noći. Danima sam bila zatvorena u sobi, bez jela, povraćala, mogu reći, najgori period mog života. Tu počinje moje obraćenje, vapaj Bogu. Iduće jutro se budim, sa smješkom na licu, ali ne onim lažnim, već iskrenim. Primam knjigu u ruke, primam se učenja za fakultet i zanimanje koje volim više od ičega! Prolaze dani i da ne duljim, ta osoba shvaća šta je napravila i ja je natrag pustim u život. Pola godine kasnije, opet iznenađenje! Ono što u životu svi najviše mrzimo - LAŽ ! No, kao što sam već rekla, ljubav na prvome mjestu i opet pobijeđuje. No, evo me još više na dnu. Uz Božju pomoć uspjevam sve prebroditi. No, zaboravila sam napomenuti, ta osoba je veliki vjernik, katolik. Ali, ja sam između dvije vatre. U neke stvari u katoličkoj crkvi ne vjerujem još od malena, tj nemaju mi smisla, a te se stvari slažu s majčinom religijom, čiji je on veliki protivnik. Što je najbolje, vjeruju u isto, samo su ostale dogme promijenjene. Tu nastaju moje religijske dileme i odlučujem samo moliti Isusa i Boga , što njemu smeta. Sad već razmišljamo o zajedničkom životu, koji bi trebao početi kroz, otprilike godinu dana. No, sputava nas vjera,odnosno religija. Vidim koliko bi htio da imamo ista stajališta, no ja se ne mogu promijeniti zbog njega, jer već i dosta popuštam, dok niti ne očekujem da se on mijenja. Najveći je problem što on s mržnjom govori o mojem mišljenju, ne razumije me niti me poštuje, dok sam ja prilagodljiva, imam svoje mišljenje, no poštujem svačije. Imao je neki dan izjavu da iskreno ne zna hoće li brak s osobom , ukoliko nisu u istoj religiji? s tim, da ja , pošto sam i sama primila sve sakramente do sad, pristajem na brak u njegovoj crkvi, pristajem na sve. No, on i dalje želi totalnu promjenu mog mišljenja, iako kaže da bi mogao preći preko toga, ukoliko se ne uspijem preobratiti.

Još jedna stvar koja jako koči našu vjeru je ŠOVINIZAM ! On je osoba koja gleda svoje roditelje i gleda prijašnje brakove. Žena sve radi, on čak ni za sobom ne posprema jer to nije njegov posao. Ja sam dosta gledala takve brakove i ne mislim biti sluškinja nekome, naravno da mislim raditi kućanske poslove, no uz njegovu malu pomoć, na koju on baš i ne pristaje.

Eto, drage moje. Već se mjesecima borim s pitanjem ima li smisla nastaviti ovako nešto? Jer nastaju neprestane svađe, a ja sam ta koja, em se prilagođava, em i dalje pati. Jer ako nije po njegovom, neće biti nikako. A ja ne mislim biti još jedna od onih žena koje se ne misle pobuniti. Problem je što, i ako dođe do prekida, ja sam preslaba da to podnesem. Bojim se da ću skroz pasti na dno, jer smo imali cijelu budućnost isplaniranu i sve je ubrzo trebalo početi. Ja nemam snage opet to sve prolaziti. Odrekla sam se mnogo stvari u životu zbog njega, sve sam podredila njemu i sada uistinu ne znam što da radim, iako sam jako nesretna. Jedna noć bez njega i meni negativne misli u glavi, cijelu noć ne spavam, ne mogu kontrolirati suze. Kada smo zajedno, sretni smo. Problem je što on ima više strana. Jedna je ta zatucana, druga je divna, a treća neka li-la.

Evo, ako imate bilo kakav savjet, sličaj slučaj ili nešto, bilo bi mi drago razgovarati o tome sa zrelom osobom, a ne sa prijateljicama koje jedino što znaju reći je: '' Ma ostavi to, šta će ti!'' Ja ipak još uvijek vjerujem da se sve može riješiti razgovorom i kompromisom.

Oprostite na romanu i šaljem vam veliku pusu! :*