Pozdrav djevojkama, zenama i svakoj dobroj dusi koja mi odluci pomoci.
Post ce biti duzi ali zamolila bi vas ako imate malo vremena da procitate i pomognete mi.
Dakle, imam 20 godina, on 23, prije nesto vise od 3 mjeseca izasla sam iz veze koja je trajala 2 godine. Ostavljena sam, iako ni najmanjim dijelom svoga slomljenog srca nisam htjela prekid, on se desio. Moja prva ljubav, moj prvi svemir, moj prvi u svemu, dok je trajalo voljeli smo se ludo ali je spletom okolnosti i dogadaja zadnjih par mjeseci sve tonulo dublje i dublje, ljubomora, svađe, gusenje, ohladio se od mene i prestao me voljeti, nije me prevario, relativno brzo prekinuo samnom i ispao fer prije nego bi doslo do mozda nekakve prevare. Moj problem je sljedeci, u 3 mjeseca nije prosao dan da nisam pomislila na njega, prvih tjedana je bilo najteze, nisam ustajala iz kreveta, smrsavila od stresa nisam ni jela, samo sam plakala i strasno za reci ali pomisljala da naudim sebi od boli i bespomoci koju sam osjecala. Kako je vrijeme odmicalo pocela sam dolaziti sebi, stala malo na noge, pocela izlaziti, raditi na sebi maksimalno, okupirati se maksimalno, bila sam minimalno sebicna prema sebi i poklonila si sve sto sam htjela, mogu reci da sam se promijenila, ali to ne pobija cinjenicu da sam ranjena i da ga jos uvijek volim. Jos nekoliko dana nakon prekida pisala sam mu poruke i molila ga, gazila svoj ponos, gazila sebe, da bi saznala da je ubrzo nakon prekida uskocio u krevet drugoj, ne jednom, nego dva puta. To me slomilo, a onda sam nakon mjesec dana dosla mu pijana pred kucu plakala mu i molila ga, opet se gazila. Otad je proslo mjesec dana, da bi mi opet dosao snazan nalet emocija gdje nisam mogla izdrzati a da mu se ne javim, pisem mu, molim ga. Moj oporavak je pozitivan u periodima od desetak dana kad mislim da sam odlicno, ispunjena ljubavlju prijatelja, izlazim i vidim koliko mi muskaraca "pada pod noge" pa si pomislim kome treba onaj krkan koji te ostavlja jer se ne zna boriti za ljubav, nije me zasluzio onaj tko me ostavlja, ja sam zasluzila bezgranicnu ljubav. A onda, dode period kad se ujutro probudim s grcem u zelucu, razmisljanjima na uspomene i osjecam se kao na pocetku. Sad sam u fazi koja traje najduze, kad se osjecam kao da smo prekinuli prije tjedan dana, prisjecam se svih uspomena i divota koje smo prosli zajedno, same dolaze u glavu.
volim ga a gadi mi se, volim ga a utroba mi se okrene kad pomislim kako mu je trebalo nekoliko dana da ode drugoj među noge uz izgovor da je to napravio jer se osjecao kao u zatvoru.
Svjesna sam svog problema da koliko god ZELIM preboljeti i ne patiti, neki dio mene na koji ne znam kako upravljati, ne zeli ga preboljeti. Kljuc prebolijevanja je biti sto posto siguran da sa tom osobom ne zelis vise nista, da te moli na koljenima za oprost a nebi mu oprostio, a ja znam da bi tu pokleknula iako nekim zdravim razumom znam da nije to zasluzio. Kako da sama sebi kazem da je dosta i da nisam zasluzila patiti za njim? :(
Moje pitanje vama je koliko vam je vremena trebalo da prebolite onu dramaticnu prvu ljubav koja boli i ujeda za srce gore od najgore boli? Osjecam se kao da nikada necu preboljeti, a vise od 3 mjeseca je proslo, napominjem, nije bilo jucer, a ja se osjecam da sada boli vise nego ikada prije... Ovo postaje nocna mora, pokusala sam sa drugim muskarcima dopisivati se, izlaziti na spojeve, druziti se, ali kad se kod svakog razvije zelja za nesto vise ja shvatim da mu to ne mogu pruziti i otjeram ga od sebe.. Znam da 3 mjeseca nije puno i ne ocekujem potpuno iscjeljivanje za to vrijeme, ali nisam ocekivala ni ovoliku intenzivnu bol. Koliko je vama trebalo?
Molim vas objavite:(
Anonimni korisnik
Pozdrav djevojkama, zenama i svakoj dobroj dusi koja mi odlu...
Hej, slobodno nam se obrati
Imaš pitanje vezano uz ljubav, bolne mjesečnice, što da dalje napraviš u životu, poslu?