Pozdrav,
već duže vrijeme se borim sama sa sobom kako izaći na kraj s ovom situacijom u kojoj sam se našla, zaglibila i ne znam više kako da izađem iz toga. Dakle, priča ide ovako: upoznali smo se prije 3 godine, počeli smo se družiti svakodnevno i nakon toga smo završili i skupa te bili u vezi 6 mjeseci. Prekinuli smo zbog prvog većeg problema koji nam se pojavio. No, problem je u tome što mi zapravo nikada nismo prekinuli doslovno, jedino s čime smo završili je to da nismo više cura i dečko, ali naše viđanje se i dalje nastavilo koliko god smo to mogli (jer u zadnjih godinu dana smo se skrivali od drugih). Svi su mi govorili da nije uredu što si to radim (jer je od tada između nas bilo sve više i prepirki). Osjećala sam da postajem na neki način dosadna svima oko sebe s mojim tugovanjem kada bismo se posvađali i jednostavno sam prestala pričati o njemu bilo kome, valjda zato sada i pišem ovdje da izbacim to iz sebe. Nadalje, nakon godinu ipo od našeg "prekida" on je upoznao novu curu, ušli su u vezu i ubrzo je ona ostala trudna. No mi smo se i dalje sve to vrijeme viđali i dok je bio s njom u vezi i dok je bila trudna i sad kad je rodila. On je postao tata, a naša viđanja i dalje se događaju premda puno rjeđe nego što je to prije bilo. Često smo pričali o svemu tome i došli smo do zaključka da imamo tu neku strast koja nas veže i zbog čega se stalno vračamo jedno drugome. Govorili smo tisuću puta da nam je ovo zadnji put i sve bude ok nekih mjesec dana (lijepo pričamo i čujemo se) i onda ponovo sve krene po starom, krenu "drugačiji" razgovori, želja se ponovo rodi...ja jednostavno više ne mogu to radit i rekla sam mu zadnji put da je to to što je bilo s nama i da dalje više nema, možemo ostat samo prijatelji bez svih ovih povlastica unazad 2 godine od prekida. Ali srce mi se raspada, plačem i tužna sam i ne znam kako dalje. Nekada imam osjećaj da je više mene brinulo to što radimo njegovoj curi/budućoj ženi, nego njega.Problem je možda i u tome što znam da je nekad bio moj, moj prijatelj i moj dečko...pa iako smo kao prekinuli u mojoj, a valjda i u njegovoj glavi, to se zapravo nikad nije dogodilo i valjda zato smo sada samo si zakoplicirali živote maksimalno. I kako to da ne možemo stati na kraj tome (barem on) kada je situacija sada potpuno drugačija jer je on dobio dijete i uskoro se ženi, a i dalje mi šalje poruke kako se želi vidjeti i naći samnom. Znam da nije za mene, jer se pokazao u ovih 2 godine od naše pravog prekida kakav je bio, ali opet ne razumijem zašto mi je ovako teško? Zašto ne možemo završit to? Zašto se stalno vračamo jedno drugome? Postaje me biti strah da zbog svega toga sam zaglibila i da se ne mogu pomaknuti s mjesta jer osjetim da ne dozvoljavam nikome novom da me bolje upozna i približi mi se a time mogu samo propustit svoje prilike da krenem dalje.
Molila bih Vas da me ne osuđujete previše jer i sama znam da ovo nije lijepo i ne izgleda lijepo.