Poštovani,

Molim vas za pomoć. Imam 26 godina i u vezi sam 3,5 godine. Na početku je sve bilo bajkovito. Zavoljeli smo se valjda iste sekunde, imali osjećaj da smo jedno. Strast i povezanost koju smo osjetili ni jedno od nas nije doživjelo prije. Vrlo brzo smo počeli živjeti zajedno i tek tada smo se zapravo upoznali. On je prilično zatvoren šutljiv, ne pokazuje emocije, čestih promjena raspoloženja. Ali je s druge strane odgovoran, pouzdan i stabilan. Ja sam po prirodi vesela, znatiželjna, uživam u razgovorima, istraživanju života... Često sam se znala osjećati zanemareno, ignorirano, nedovoljno bitno jer bi svaki moj pokušaj da uskladimo potrebe jedan drugog završavao prijetnjama o prekidu i njegovim izjavama da je on takav i da se ne može mjenjati. Tada bi se distancirao i povukao u šutnju i ja danima ne bih znala na čemu smo. Iako je tad još bio student, karijera mu je bila od velike važnosti. .. Sada je poslovno vrlo uspješan. Posao koji radi ga ispunjava i tu se daje svoj maksimum. Vidimo se samo navečer jer je priroda njegova posla takva da nema radno vrijeme i nerjetko poslovne „zaostatke“ donosi doma. Slobodnog vremena uopće nema niti ga želi imati jer tad ne zna kud bi sa sobom. Čak i nedjeljama odvoji nekoliko sati za rad a ja nemam prava prigovoriti da bi bar nedjelja mogla biti za nas. Kad ga „prisilim“ na neku zajedničku aktivnost nervozan je jer razmišlja što je sve „pametnije“ mogao napraviti i kako je to neproduktivno iskorišteno vrijeme kojeg mu ionako uvijek fali. Svaki dan borim se s vremenom i poslom u koji ulaže sve, dok je nas i našu budućnost uzeo zdravo za gotovo. Razgovori su nam najčešće službeni i kratki, o poslu, njegovim planovima i dnevnim aktualnostima.. Osjećam kao da se moram boriti za svaki njegov pogled, pažnju, rečenicu. Nježnosti i spontani razgovori su uvijek na moju inicijativu i njemu su često naporni te ih samo „odradi“. Rijetko kad se zajedno zabavljamo, šalimo, budemo spontani.. Komunikacija nam je otpočetka bila loša, kao da govorimo na dva različita jezika a sad je došlo do vrhunca zbog mojih čestih prigovora. On je svjestan da se previše daje u svoj posao ali tvrdi da to neće uvijek biti tako većnda je to trenutna situacija kojom on želi osigurati bolju budućnost nama. Kaže da me voli i samo traži razumjevanje. Ništa drugo. A ja imam dati još toliko toga osim razumjevanja.. imam osjećaj da sam sama u toj vezi. Rekla sam mu da sam nesretna, da se osjećam zanemareno, nevoljeno na što je on rekao da uvijek tražim previše i da ga želim mijenjati. Gotovo nikada nema neko pitanje za mene, ne uačzi samnom u neke dulje razgovore jer ga to zamara, ne sjećam se kad me je zadnji put za nešto pohvalio ili udijelio kakav kompliment.. Sve to dovelo je moje samopouzdanje na vrlo nizak nivo.. Osjećam se njemu neprivlačnom, nedovoljno pametnom, nezanimljivom.. u zadnje vrijeme sve moje „akcije“ usmjerene su ka tome ne bih li kod njega proizvela neku reakciju odnosno ne bi li me zamjetio.. uz njega se ne ponašam prirodno i razmišljam o prekidu ali bojim se da ću požaliti.. nekako sam izgubila i sposobnost vjerovanja u vlastite prosudbe. Molim vas za savjet. Je li problem u meni? On tvrdi da je jer nemam takav posao koji strastveno volim niti viziju kako će mi život izgledati za 10 godina (studiram i radim) te da mi se zbog nedostataka vlastitih ciljeva cijeli svijet vrti oko veze. Tražim li doista previše? Da li se pomiriti s tim da na mksimalno uložen trud dobijem minimalnu reakciju i onda budem zadovoljna njegovim mrvicama? Ili u vezi ipak najbitnije razumjevanje i prihvaćanje druge osobe onakvom kakva je i gdje je onda tu granica koju ne prelazimo kad su u pitanju vlastite potrebe? nekad sam imala jasan stav u vezi takvih pitanja, sad više ni u što nisam sigurna..