
Poštovani! Imam 29 godina i studentsku vezu od 7 godina iza...
Poštovani! Imam 29 godina i studentsku vezu od 7 godina iza sebe , ugodnu, punu ljubavi, prijateljstva i poštivanja koja se ugasila jer je završila u bratskim vodama vrlo pogubnim za strast; radimo zajedno ali se vidimo u prolazu otprilike jednom mjesečno. Rastali smo se prijateljski i sada smo na "kako si?" bazi. Oboje smo u novim vezama, opterećenim "prtljagom" koja je u našim godinama nažalost nužna. Pitanje je samo hoće li ti osoba kojoj dolaziš dozvoliti da te kofere mirno spremiš u podrum i zaboraviš da ih uopće imaš ili će ti ih staviti u dnevni boravak nebi li svake večeri raspravljali o njihovom porijeklu i sadržaju. Mene je dočekala druga verzija iako sam uvijek s čuđenjem promatrala takve parove. U godinu i pol isplakala sam suza zbog optužbi bez temelja koliko nisam u 7 prethodnih. Na početku klasika dva mjeseca; voli me, obožava, neponovljivo sam u njegovom životu, materijalno obasipanje svime i svačime (što mi nikad nije bio prioritet), dinamika, izleti, kultura,koncerti,seks. Nakon 2 mj prešutno se preselio k meni bez posebnog razgovora; nije mi sjelo ali sve je super,odrasli smo, zašto radit dramu(gdje je sad taj moj racio?) Od te točke polako se našao u svakom trenutku mog života, ljepljenje ali kroz "volimo bit zajedno", nema najboljeg prijatelja nego samo neke površine od ljudi s kojima se vidi jednom u 6 mj(?) jer "nikome nemožeš vjerovat", sve bivše su kuje koje su ga povrijedile, sve su žene iste osim mene?!. Optužbe (preventivne) da se viđam i čujem s bivšim (kad mu kažem da to jednostavno nije istina, "da, sigurno ćeš mi reć").Da priznajem nešto što nije apsolutno istina i izgubim svako dostojanstvo? To se ponavlja svakih tjedan dana. Ako tri dana nema seksa, durenje, ljutnja, lupanje vratima, psihički pritisak tako da loš dan, glavobolje, menga pa valjda i operacija lubanje nisu dovoljan razlog za izostanak njemu prevažne stvari. „Sigurno ga varam pa zbog toga ne želim“, bez da se potrudi uopće vidjeti koju ulogu on ima u svemu tome (i Brad Pitt bi mi izgubio svaku čar da mi uzima mobitel na redovitoj bazi i provjerava brojeve koji su mu sumnjivi meni iza leđa!). Koliko god razgovarali, ne pomaže. Uvijek „oprosti, neće se ponoviti“ do naravno za doslovce tri dana. Sad to već znam i čekam, pazim na izbor riječi, pazim da ako su prošla dva dana moram bit raspoložena za seks jer ne mogu funkcionirati u drami koja slijedi iza toga. U jednoj od svađa nazvao je mog brata i očajan ga ispitivao o mom bivšem, kakav je, dali se viđam s njim itd. I molio ga da mi ne kaže. Naravno da mi je rekao. Isto je nakon par mjeseci napravio sa mojom najboljom prijateljicom koju znam 15 god; mob mi se ispraznio i nije me nakon svađe mogao dobiti, pitao ju je jesam s njom i to mi je tad rekao. Jučer se slučajno izlanuo i ispalo je da su razgovarali o mom bivšem i meni, našem odnosu i isto je molio da mi ne kaže .Rekla mu je da mi on obavezno mora reći sam i da to više ne traži od nje. Očekuje od ljudi koji me vole da mi lažu? Napravio je totalnu budalu od mene, izgubio povjerenje koje se već gasilo a meni ne vjeruje da ga ne varam?! Kad sam poludila na ovo s frendicom, on kaže “neće se ponovit i što ti sad hoćeš od mene?“ Uopće ne razumije. U svađi bez problema leti „kravo prokleta“ i „glupačo“ što nisam nikad doživjela. Kad je mislio da ga bivša vara unajmio je privatnog detektiva da provjeri auto koji se mota oko njenog stana?! Nema samopouzdanja i imam osjećaj da su mu zbog toga svi prijetnja. Problem je što je upoznao moje roditelje i stvar se komplicira, jer on djeluje drag i dobar, moj potencijalni muž i otac moje djece koja bi sad već trebala bit tu i da ne tražim dlaku u jajetu, da život nije lagan... Ali to je moj život...u kojem postajem depresivna i nesretna, teško se nosim sa obavezama jer imam osjećaj da sam na klimavim temeljima (a tek je prošla godina i pol). Stalno mu pokušavam objasniti kako se osjećam, ali on vrlo brzo zauzme obrambeni stav i „ne razumije što mi je opet“.Želim poraditi na toj vezi jer na ostalim poljima dobro funkcioniramo i nisam tip koji odustaje lako. Samo kad je dosta? Kako komunicirati s takvom osobom, ima li smisla pokušavati ili da jednostavno prekinem? Hvala Vam!