Poštovane, navršila sam 27 ove zime. Moj muž je nešto stariji i jako želi djecu, osjećam se pod pritiskom, jer ja ustvari kolko god zvučalo čudno, priznala sam si da nisam spremna na dijete trenutno, pogotovo me guše razgovori o djeci u množini, dok još nisam imala ni iskustvo s jednim. Lagala sam štošta i mužu, kako bih izbjegla komplikacije s njim. Ne mogu mu direktno reć što mislim, jer bi ga to šokiralo totalno, već sad je sumnjičav jer vidi da ja izbjegavam reć da to želim. Bio je užasnut kad sam rekla da želim sam jedno dijete, al onda sam skrenula na šalu to i tako uvijek. Smatram da je to ozbiljna stvar i da osoba treba bit sređena sa sobom kad odluči postat roditelj, a ja sam trenutno još u 'avanturi' ostvarivanja sebe, naime radim na mnogočemu, moram moć putovat, nemamo stalno odredište, što je sve zanimljivo, al nemam nikakvu potrebu ko moje prijateljice za nečim stalnim, obiteljskim, udajom, djecom, štoviše, ne razumijem tu očaranost time još kad su mnogo mlađe od mene. Iako volim djecu i htjela bih jednog dana jedno dijete i lijepu malu obitelj, sad ne osjećam nikakvu iskrenu želju za majčinstvom. Svi to tolko žele, ja si ne mogu zamislit kakav je to osjećaj, samo me strah kad se sjetim što dolazi s tim. Razmišljam o tome da počnem pit kontracepciju, iako nije zdrava, jer mi je psihički pritisak prevelik. Jesam li normalna ako želim još pričekat pravi trenutak,(recimo nakon 30.) i nemam taj poriv ili pripadam čudacima?Hvala unaprijed na mišljenju Maša