Poštovane,
Molim Vas trenutak vremena da Vas zatražim savjet ili mišljenje. Imam 28 godina, visokoobrazovana sam, zaposlena u struci. Poslom zadovoljna više manje, no to nije moj glavni problem. U vezi sam 2 godine da dečkom koji ima 31 godinu. Krenuli smo s našim viđanjima prije nekih 4 godine. On je nedugo prije toga izašao tada iz duže veze i teško je podnio taj prekid. Tada su naša viđanja prestala budući da on nije mogao biti potpuno iskren sa osjećajima. Nakon godinu dana pauze od viđanja, osim nekoliko puta kontaktiranja telefonskim putem, ušli smo u vezu. Ja sam bila baš zaljubljena i mislim da sam to bila sve vrijeme dok se nismo čuli, jer mi nitko drugi nije privlačio veću pozornost i često bi mislila na njega. On mi je kasnije rekao da je i on često mislio o meni, no da je još uvijek gajio osjećaje prema bivšoj djevojci i da nije bio siguran što činiti. Vjerujem da je bio iskren kada je to rekao. Ono što mene muči je to što nisam sigurna ima li duboke osjećaje za mene nakon ovih 2 godine. Nismo nikada inicirano s njegove strane pričali o našoj daljoj budućnosti. Ja sam vrlo tradicionalnog razmišljanja, htjela bih se udati i imati obitelj, no prije svega bih htjela biti sretna, a nisam sigurna hoću li biti sretna s njim. Da ga volim u to sam sigurna i to ne dovodim u pitanje. No, nisam sigurna jesu njegovi osjećaji jednaki. Sigurna sam da postoje, ali ono u što nisam sigurna je zna li on ono što želi. Nedavno sam bila vrlo tužna zbog neke situacije i rekla sam mu da nikad nismo ni pričali o nama, a on je na to rekao da osjeća kao da mu od početka vršim pritisak i da nekad ni sam nije siguran zato što svojim očekivanjima ne dopuštam spontanost u našem odnosu. Sve je to u redu, ali ja mislim da je on siguran u nas da nikada ne bi spomenuo nikakav pritisak jer smo tada i prvi put o tome pričali, a smatram nas oboje zrelima za takve razgovore, a ne da su oni tabu tema. Ne bih htjela gubiti svoju mladost na nekoga tko bi možda svoju nesigurnost dijelio cijelog života i to se odražavalo na odnos. S druge strane, da nemam jake osjećaje prema njemu vjerojatno ne bih tu ni pisala. Sve ono što smo uložili ne bih htjela da se upropasti zbog nerazumijevanja, a ne znam možemo li to nadici… Razgovarala sam s majkom o tome jer često s njom podijelim poteškoće koje imam i ona je stava da žena mora osjećati da je muskarac želi više od ičega i da mu je zbilja najbitnija, da ne bih trebala o tome razbijati glavu ovako kako sada činim. Ne znam vrijedi li da uzmemo svatko vrijeme za sebe i da vidimo kako dalje. Nekad možda tišina učini više nego riječi.


Ukoliko imate neki savjet, mišljenje... nadam se da će mi pomoći da donesem pravu odluku.

Hvala