Otkako smo se vjenčali, brak nam nije kako treba, samo sam ja davala i ulagala, a ništa nisam dobivala...osjećala sam se tako samo, nedostajalo mi je svega ljubavi, nježnosti, zagrljaja, poljubaca....jedino od njega što sam dobijala bilo je ponižavanje, omalovažavanje, svi su pametniji od mene, ja ništa ne znam, debela sam, imam sala celulita...a nije istina, jer tko god me vidi a ne zna da sam rodila ne vjeruje mi da sam rodila....I to je tako trajalo dvije godine...Prije braka smo bili 2 godine u vezi,a sada smo dvije ipo u braku...I u tom svemu, zbližila sam se sa jednim momkom koji je u potpunosti znao moju situaciju, ispočetka je počelo kao zezanciija, kasnije prijateljstvo i potpora, kasnije su pali poljupci, maženja, bili smo u njega, ljubili smo se,mazili ali nismo spavali...kako mi je muž dosta toga lagao i prevario me ne sa drugom nego u dosta stvari, ja sam se zaljubila u ovoga drugoga momka...nakon zadnje muževe mi laži sam ga bila ostavila i javila ovome da ne bi kome slučajno rekao pa da ne bi izgubila malenu ako se sazna...ali kad je čuo da sam se mužu i nakon toga vratila prestalo je naš odnos, ne skroz ali se dosta smanjio....i nakon toga sam mu rekla da sam se zaljubila u njega,kada sam vidila da su osjećaji uzajamni iako on nije rekao....jer koji bi to momak koji perfektno izgleda i koji može imati curu koju želi godinu dana bio rame za plakanje i dopustio da ga žena odbije kad je sex u pitanju puuno puta... I nakon mog priznanja nakon nekih pola mjeseca što se nismo čuli i vidjeli, ispred mojeg ureda je došao i gledao me nekim tako tužnim pogledom 2-3 minute...kao da mi toliko toga želi reći ali i sam je svjestan da nema smisla....i nakon toga se nismo čuli ni vidjeli,a ja luda....žalim za njegovim poljupcima i dodirima....i sad nakon 3 mjeseca što se nismo čuli, on me zvao ali mi je bio ugašen zvuk i nisam čula...sutradan sam mu poslala poruku ali nije odgovorio....muž se popravio, sad je sa njim više manje dobro...ali ja se jednostavno bojim opustiti, bojim se uživat i biti sretna da me opet ne bi povrijedio....volim ga, ali sam rezervirana prema njemu...ni sama više neznam što da napravim...sa mužem sam pričala...ali on je zatvorena osoba i sa njim se ne može u neke razgovore ulazit...on meni kaže volin te najviše na svitu i to trebaš znati, i da me ostaviš mogla bi se i ubiti...lako njemu, jer ja njemu sve dajem, a on meni ni sada ne daje koliko bi trebao...i dalje će ekipu nekad staviti ispred mene....i dalje nema nježnosti koliko bi trebalo biti....i dalje se meni onaj momak mota po glavi....što da radim...kako da se opustim...kako da onoga izbacim iz glave..... Tolerirala sam mužu toliko stvari i spuštala se toliko nisko kao što nikad prije ne bi jer ga volim, jer vjerujem u brak i radi djeteta....