Nemam neki veliki i neriješeni problem, ali se javljam da čujem mišljenja, možda i iskustva kako bi ga mogla spriječiti bez nekih većih posljedica. Dečko i ja (veza duga oko godinu i pol) planiramo započeti zajednički život. Trenutna situacija je takva da ja živim u jednom gradu u obiteljskoj kući gdje 2 stana pripadaju mojoj mami (tj. meni jednom u budućnosti jer sam jedinica), ali su u kući još drugi članovi mamine obitelji (sveukpno su 4 stana). Od toga jedan stan ljeti iznajmljujemo turistima jer mama teško preživljava od penzije, a zimi ja boravim sama u tome stanu. Dečko živi u susjednom gradiću s mamom u kući koja također ima 2 stana i putuje na posao svaki dan cca 20 km. Kako su mu roditelji bili razvedeni (tata je umro), jedan stan su nasljedili on i brat koji živi sa suprugom u stanu u susjednom gradu a drugi je od mame gdje i on živi zbog nižih troškova. Taj stan je dosta prostran daboravimo tamo zajedno kada ja dođem preko vikenda, ali ne za neki zajednički život jer svi mi imamo svoje navike i želimo svoju privatnost. Dogovorili smo se da bi ove zime bili kod mene u tom stanu gdje ja inače budem zimi, a da će on putovati na posao (ja radim u svome gradu), ali da imamo bolje uvijete za zajednički život kod njega i da ćemo pomalo ove zime srediti taj drugi stan u njegovoj kući i prilagoditi ga našim potrebama, te da ćemo tu živjeti od one slijedeće zime. Inače, oni su jako složna i povezana obitelj i ja se s njima dobro slažem i ugodno osjećam u njihovom društvu. Tzv. problem je u tome što je moj dečko jako povezan s mamom i bratom i kao najmlađi u pobitelji (brat je stariji 10 god.) smatra da im se mora prilagođavati iako smatram da on i brat imaju jednaka prava i obaveze. E sada, brat je odlučio prodati taj stan i sa ženom doći živjeti u taj stan koji su nasljedili on i moj dečko što znači da naš plan pada u vodu. Dečko je vidio da sam bila tužna zbog toga, ja sam mu rekla da uz svo poštovanje prema njegovoj mami ne želim živjeti s njome u istome stanu. ja ću ipak putovati na posao svaki dan po 40 min. u jednom smjeru i želim se vratiti u nešto što ću smatrati svojim domom i gdje ću imati svoju privatnost. Ustvari, ono čega se pomalo pribojavam je da će se on i dalje prilagođavati bratu i njegovim planovima, te za svaki potez tražiti njegovo mišljenje. DEčko je rekao da će razgovarati s bratom, dogovoriti se s njime da mu on isplati taj dio stana koji pripada njemu i da ćemo mi onda dignuti kat s 2 manja apartmana, u jednom ćemo živjeti, a drugi iznajmljivati turistima kao neku sigurnost za budućnost. Mama ostaje u svome stanu, te ga kasnije oni dijele pola-pola. Ja sam mu rekla da se ne želim miješati u njihove odnose jer na to nemam ni pravo, jedino što želim svoja 4 zida u kojima ću se osjećati doma, gdje ću moći hodati gola ako želim i gdje ćemo on i ja organizirati svoj život onako kako nama odgovara. Dečko tvrdi da to uopće nije upitno i da ja nemam kome polagati račune kad abudemo tamo živjeli. E sada, oni su sinoć o tome razgovarali i dečko baš nije bio raspoložen nakon toga, koliko sam skužila njegov brat se malo iznendio prijedlogom jer je očekivao da će dečko biti u stanu s mamom dok je ona živa, a kasnije bi taj stan ostao njemu (u tom slučaju bi svako od njih imao isti dio). Na kraju je dogovor da će brat vidjeti koliko će dobiti od tog stana gdje sada živi i dati dio dečku, a mi da možemo dignuti kat ali on ne dozvoljava da to bude nešto veliko, megalomanski (to nismo ni mislili jer nemamo ni love za tako nešto). Ono što mene smeta je da su oni napravili plan bez moga dečka, a da moj dečko za svaku sitnicu traži odobrenje brata. Meni je stvarno svejedno gdje ćemo mi živjeti, šta se mene tiče možemo i u podstanare iako nismo baš u nekoj situaciji da bacamo pare u zrak. Ne želim da zbog ove situacije dođe do bilo kakvih problema u njihovim odnosa, niti u mojem odnosu s njegovom obitelji jer do sada smo stvarno super funkcionirali i ne bi htjela da ja ispadnem kao neki faktor zbog kojeg su počeli problemi. Ali želim da shvate da i mi imamo svoj život, planove, čak i njegova mama je već više puta spominjala kako bi se morali osamostaliti i početi naš život (tu se slažem s njome). Ne želim opterećivati dečka time jer znam da je i on rastrgan između želje da stvorimo nešto zajednički i svog odnosa s bratom. Još jedna primjer, gdje su oni zajednički kupili brodić, uređivali ga dan i noć (ja se nasjedila čekajući ga do kasno navečer da dođe s broda), a moj dečko i ja još ni jednom nismo bili sami na moru s njime. Uvijek to organizira njegov brat, svaki puta i nas zove, ne mogu reći i bude nam super, ali on napravi svoj plan bez nas. Ovu nedjelju smo bili svi zajedno s jednim njihovim prijateljima i sve je bilo super , svi smo htjeli jedriti jer je bilo super vrijeme, ali je bratova žena digla buku da ona ne žli na jedra, da se ljuljamo i mi naravno ništa od toga nije bilo. Ja znam da sam ja samo njegova cura, njegov brat je već 20 godina u braku i normalno da je ona blsikija njegovoj obitelji jer je duže s njima, ali mi smeta da postavja pravila u nečemu što u konačnici nije njeno kao ni moje. Držim za sada sve to u sebi jer mi je žao da u nekim stvarima dečka doživljavaju još kao dijete (a oboje smo već odavno prešli 30-tu godinu), iako on vodi brigu o cijeloj kući, uređuje je, brine o mami koja je bolesna (sve je to normalno jer ipak on živi pod njenim krovom). Ne bi htjela da ispadnem neka baba roga koja remeti njihov odnos jer, ponavljam, kada smo zajedno prema meni su svi više nego korektni i ugodno nam je zajedno, a u konačnici stvarno nemam prava jer je to njihov odnos i njihova kuća. Koji je vaš savjet, da li da pričekam da počnemo živjeti zajedno ove jeseni kod mene pa da počnem s pričom o konkretnim planovima za rješavanje našeg zajedničkog života. Mogli bi mi srediti i taj stan kod mene, ali ne mogu mami oduzeti prihod od iznajmljivanja koji joj pomaže da praživi zimu jer joj je mirovina nikakva, auz to previše je ukućana u toj kući i bez obzira na naš stan ne bi imali baš mira. Na kraju moram reći da je moj dečko jedna izuzetno dobra i pažljiva osoba koja želi svakome ugoditi, isto kao što je pažljiv prema svojima, takav je i kada dođe k meni doma, uvijek traži bilo šta da pomogne mojoj mami, napravi nešto oko kuće i sl., nekada mi se čini da najmanje misli na sebe.