ne znam kako da počnem.. bila sam u vezi 6 godina koja jedno dulje vrijeme nije funkcionirala, i vjerojatno je toliko trajala iz navike i radi tolikih godina.. jednog dana je došlo do nepremostivih razlika i odluka je pala da je bolje da svatko krene svojim putem. više nisam mogla praštati.. boljelo je.. i danas boli na neki čudan način. ali život ide dalje. prošlo je godinu dana i na njegovo inzistiranje ostali smo prijatelji, iako ja to toliko nisam ni željela, a ni sada ne želim jer mislim da to nije zaslužio, a opet bilo bi glupo da se na ulici ni ne pozdravimo ili okrečemo glavu jedno od drugog nakon toliko godina, toliko zajedničkih trenutaka.. ali iskreno ubija me sjedenje s njim na kavi.. ubija me slušati njegove priče i pitati se koja je od tih priča istinita a koja je opet samo još jedna laž u nizu.. ubija me njegovo javljanje 100 puta dnevno (nije se toliko javljao ni dok smo bili zajedno). po njegovoj priči, kod njega je idealno.. radi jako dobar posao, izlazi, putuje, svi ga traže, svi ga žele,.. znam da vjerojatno puno toga nije istina ali opet.. boli.. boli je kod mene nije tako.. nije da nisam krenula dalje. jesam.. ali mi ide jako teško. radim, sve je oko mene super.. imam krug ljudi koji me podržavaju, izlazim.. sve odlično.. svi me vide nasmiješenu, sretnu. ali kada dođem u svoja 4 zida nastaju problemi.. fali mi netko da me čuje kako vrištim, da čuje koliko me boli.. dvije najbolje prijateljice mi se udaju za mjesec dana. bojim se da ih ne izgubim. nisam ljubomorna, sretna sam radi njih, stvarno jesam... samo.. samo bih voljela i ja imati nekog pored sebe kome će biti stalo.. ne mogu slušati njihove priče o vjenčanicama, pozivnicama, uređivanju stana.. imam osjećaj da su svi sretni osim mene, da svi imaju neki normalan život.. da imaju nekoga tko ih voli.. stalno se pitam, što sam ja toliko zgriješila da ne mogu biti sretna?! svakog koga upoznam mi je bezveze, uvijek mi nešto smeta. jedino me jedan dečko zaintrigirao, ali njemu nije do mene. i to je to.. i onda me i to još više bacilo u neko razmišljanje, jer poraz za porazom baca na koljena. može li biti gore?? znam da će vrijeme učiniti svoje.. da će jednog dana biti bolje.. ali ja taj dan ne vidim..