Nalazim se u najgorem mogućem periodu do sada u životu i molim vaše objektivno mišljenje. Ne vidim rješenje i izlaz sama.
Naime, živim sa mužem i imamo curicu od dvije godine. Nakon njezinog rođenja, iako nam je donijela ponaosobno veliko veselje u život, stvari između nas su krenule nizbrdo. Ja sam sa malom kući , on radi. Nezaposlena sam i voljela bih početi raditi. Iz tog razloga smo je dali u vrtić, ali opet je više doma nego u vrtiću zbog stalnih prehlada, viroza. Osjećam veliko nezadovoljstvo i ogroman jaz između muža i sebe. On zna kako se osjećam, samo do nedavno nije bio toliko svjestan koliko je u stvari loše. Naime, za vrijeme zajedničkog ljetovanja sam pukla. Nismo se svađali, nije se ništa dogodilo...jednostavno suze su nekontrolirano krenule. Ne moram ni napomenuti da sam nam uništila ljetovanje. Svašta sam mu izgovorila što mislim i ne mislim. Ustvari, ne znam više što mislim i osjećam i to je najgore od svega. Taj osjećaj nemoci, tuge i plač traje više od mjesec dana i ne vidim kraja. Osjećam se raspadnuto.
U tih dvije godine toliko se tišine skupilo između nas. On je zaokupljen sa poslom, a ja malom. Stvarno ima jako stresan posao i puno radi, što skroz razumijem. No, imam osjećaj da se njemu ništa nije promjenilo a meni sve. Zatvorena sam u toj kući i ne mogu ništa. Malecka sve diktira. Sve je njoj podređeno. Ja kao da sam pala na zadnje mjesto. Sve moje je na čekanju i nikako da se pokrene. Bake su nam daleko da bi mogle pričuvati malu, da bi ja mogla nešto obaviti za sebe, a kamo li da nađem posao i počnem napokon raditi. Kada nešto dogovorim, obično moram otkazati jer je malena bolesna i ne može u jaslice. Muž je po cijele dane na poslu ili putu, a mi smo same. Prestala sam mu se veseliti. Ne radimo ništa skupa. Nemam ga volje, a ni potrebu zagrliti , poljubiti a kamo li da spavam sa njim. Sex skoro da ne postoji. A kad i dođe do sexa, bolje da ga nije ni bilo. Osjećam se prazno.
Oboje se osjećamo loše. Ne znam je li više postoji ljubavi. Stvarno ne znam. Ja sam ta koja svako svoje nezadovoljstvo izbaci van, a on je taj koji šuti. Ne zna što da kaže. Imamo zajedničko dijete i volimo je najviše na svijetu. No, ne znam je li dovoljno da radi nje ostanemo skupa i borimo se, jer ni jedan ne vidi načina da se stvari između nas poprave. Nezadovoljna sam sobom i našim odnosom. Molim vaša iskustva/mišljenje...hvala