Moj dečko ima 30 godina. Ne radi, živi sa svojima, nema ni svoj auto, kad se trebamo naći, posudi auto od roditelja. Ja imam završen faks i odrađujem pripravnički. Ne zarađujem puno,ali dovoljno da si pokrijem osnovne troškove života. I ja živim sa svojima. Već neko vrijeme proganjaju me razmišljanja imamo li mi budućnost. Pola godine smo skupa i ne razmišljam još o braku. No da li ste vi kad ste počinjale vezu razmišljale vidite li stabilnost s tim čovjekom? U mome slučaju, ja ju ne vidim. Ne znam jesam li zbog toga površna osoba? Jednostavno u njemu ne vidim potporu niti oslonac na taj način. Nemamo gdje otići, boraviti kad se vidimo, ne idemo nikud, povremeno na kavu. Jednostavno da mi npr. treba prijevoz ne osjećam tu stabilnost da mogu bez problema nazvati svog dečka da dođe po mene, jer ne znam hoće imati auto. Prošli su blagdani, nisam dobila ni čokoladu od njega. Ne patim za ičim materijalnim, ali imam osjećaj da su se moji bivši trudili više. Nije prošao blagdan ili obljetnica da me nisu sa nekom sitnicom iznenadili. Kod ovog toga nema. On zna izaći s dečkima negdje. Nisam upućena troši li na njih išta više, časti ih. Pretpostavljam da to čini, nitko ne opstaje toliko dugo u društvu, a da mu samo drugi plaćaju. Kad se vidimo zna nam biti i lijepo, zagrli on mene i zna mi svašta lijepo reći, ali kad znam da on ima 30 godina i stoji na mjestu, ništa nije postigao me samo baca u razmišljanje. Što vi mislite o tome? Da li bi ste se toliko prilagođavale dečku da se sastajete s njim samo kad on to može, jer nema prijevoza, unatoč što vas ti sastanci baš zapadnu kad imate pretrpan dan? Da li biste uvijek vodile računa da imate love na računu da ga možete nazvati jer ga poželite čuti, a znate da on nema već tjednima ništa na računu? Trebam vaše mišljenje.