Lijep pozdrav!
Dečko i ja zajedno smo već dvije godine, od kojih posljednjih šest mjeseci živimo zajedno. oboje smo u kasnim dvadesetim godinama. od početka naša je veza bila više emotivna i intelektualna nego seksualna, te se prvi seks i dogodio nakon tri mjeseca veze. u početku je seks naravno bio intenzivan i čest, a s vremenom je učestalost opadala. uz sve životne okolnosti koje su nas zatekle (moje studiranje + rad, teški odnosi u obitelji, selidba, s njegove strane lakša bolest i stresan posao), učestalost odnosa je počela opadati. s vremenom se moja želja za seksom smanjila (ne samo prema njemu nego općenito) i meni je sasvim dosta jednom ili dvaput tjedno. ni prije veze s njime nisam imala jako izražen libido te je tako i sada. kao da sam se nakon tog početnog entuzijazma vratila u svoj "regularni način rada" gdje seks nije prioritet. dok se njegova želja povećala i on bi najmanje jednom na dan, najčešće i više.
razmišljala sam da mu kažem da budemo u otvorenoj vezi i da smije imati druge sa strane i zadovoljiti si te potrebe. volim ga i želim biti s njim, ali mi je teško gledati kako pati jer nismo na istoj valnoj duljini što se tiče tih stvari. s obzirom da se nikad prije nisam našla u toj situaciji, moje pitanje je kako bi to moglo utjecati na nas? jeste li se našle u takvoj situaciji, kako ste reagirale i osjećale se?
oboje nismo ljubomorni, on je sam izjavio da mu ne bi smetalo da ja imam nekog sa strane ako su mi takve potrebe. želim da bude sretan i zadovoljan, ali me brine kako će to utjecat na mene. mogu ja sad biti ok s tom idejom i vjerovati da će sve biti u redu, a onda kad krene realizacija može mi se dogoditi da mi to počne smetat (ja sam dosad uvijek bila vjerna partnerima i očekivala to s njihove strane). sad se nalazim u situaciji u kojoj bih pristala na otvorenu vezu da usrećim voljenu osobu, ali sa strahom kako će to utjecat na nas..
hvala vam na vašim iskustvima i mišljenjima vezano za taj problem!