Kao prvo, nebih htjela da me se osuđuje ili tako nešto, jer i samoj mi je previše teško. Imati ću uskoro 21 godinu, i moja mama, me na neki način koči u mom životu.. dopusti mi da jednom tjedno odem na kavu s frendicom, ako spomenem još koji put u tjednu, natukne mi tipa, pa zar nisi bila jučer, i tu ja odustanem i propustim svađu. Inaće prije svega jako smo povezane, i nebih ju htjela povrijediti... Nočni izlasci, od nedavno sam počela izlaziti s kolegicom koja shvaća to, a izlaske imam do 1 h u noći, jer me ona doma čeka budna.... i naravno, dođem ranije pola sata da se ona ne muči čekajući. Zato i ne idem sa svojom ekipom, jer bilo bi svaki put glupo , da izmišljam da imam neki dogovor u isto vrijeme tjednima. Pomalo sam žalosna zbog toga, jer mi i fali netko koga bih imala kraj sebe, već sam godinu i nešto više solo, za sebe samtram da izgledam više nego dobro, nisam umišljena, znam da bih mogla imati kraj sebe nekog poštenog, ali šta kad to sve moja mama kontrolira tako da me drži pod staklenim zvonom. Svaki put kad pokušavam porazgovarati s njom o tome, ona izbjegava i govori što bih ja htjela... i svađa svaki put nastaje. Onda mi ju se neda toliko živcirati. Kada me tata pita, što radim doma, moram mu lagati da mi se neda, da je ekipa zauzeta... samo zato da mama nema problema... zašto mi jednostavno ne dopusti da se zabavim'? I kaže mi , dobar dečko dobru curu uvijek vidi, gdje će me vidjeti u kuči? Pa i tko bi bio s nekim kojoj mama brani izlaske.. o bože toliko mi je nneugodno da sam odlučila biti anonimna...