Jutro svima! Javlja vam se jedna koja teškom mukom priznaje da je prevarila, ali ipak je. Muža kojeg je voljela i koji je volio nju, dijete koje obožava, roditelje, prijatelje i sve koji su vjerovali da je ona (ja) iskrena, topla i dobrodušna osoba. Kad sam osjetila da je brak došao u krizu okrenula sam se drugom. Trajalo je par mjeseci. I onda više nisam mogla dalje tako. Izjedalo me. Bojala sam se. Sramila. Shvatila da radim nešto krivo. Ostavila sam ga. Brak je i dalje u krizi. Ne krivim samo supruga, oboje smo se nekako previše povukli u sebe. U braku smo 11 god. Nekad se pitam zašto sam još uvijek s njim? Nekad kad vidim one dobre strane znam odgovor, ali često puta prevagnu one loše. Za moju avanturu nitko nije znao. Ipak se još uvijek bojim onoga da se ništa ne može sakriti, da kad-tad sve izađe na vidjelo. Možda sam samo željela kazniti muža, a kaznila sam samu sebe. Da li da mu priznam? Što bi se time promijenilo?