Jučer sam doživjela nešto šta me je navelo da se zapitam sa kakvim ja to čovijekom živim? Naime od svojih tinejđerskih dana imam običaj sudjelovati u raznim humanitarnim akcijama, nositi stvari u Caritas ili ih sama poklanjati nekome osobno i sl. Moj suprug to jako dobro zna i nikada nije bio preoduševljen sa time ali jučer smo šetali Ilicom i mlada mama sa dvije bebe stajala je na jednome uglu i prosila... Dijevojci sam dala 100 kn i počela pričati sa njom i na kraju dogovorila danas mjesto sastanka da joj donesem robicu za dijecu koja meni više nije potrebna. Moj dragi je poludio, počeo se derati na mene kada smo došli doma, kako ja moGu sve samo tako dijeliti, hoću li ih i doma početi dovoditi i sl.... Rekao je neke doista ružne stvari i užasno mi pao u očima. Ne mogu vjerovati da ga toliko može biti nebriga za to, da je toliko zlobno sebičan da ga takvo šta zaboli.... I da naglasim prilično smo situirani, ja imam svoj posao i jako dobro zarađujem tako da me on ne financira niti išta. Šta biste vi učinile na mojem mjestu?