Imam 43 godine, a moj suprug 44. U braku smo nešto više od 24 godine i imamo osamnaestogodišnjeg sina. Naš brak je tako reći bio idealan. Putovanja, izlasci druženja, ma sve krasno. Moram napomenuti da me je prije 10 godina prevario s jednom konobaricom i to mi je sam priznao. Ja sam mu to oprostila i poslije toga smo (iako mi je trebalo nešto više vremena da se naučim s tim živjeti) ponovno bili sretni i to je bila beznačajna stvar. To sada vidim. Priznajem da sam mu znala reći kada se naljutim da je ispao kreten i da me je povrijedio, ali da sam mu oprostila. Prošle godine sam primjetila da se sa mojim suprugom nešto događa, a to je primijetio i naš sein. Jednostavno povlačio se iz obitelji. U svibnju prošle godine je dobio novi posao i zadovoljni smo bili što je sve na svom mjestu, ali kao što sam rekla on se sve više udaljavao. Ja sam tražila pomoć za njega u obiteljskom savjetovalištu išla kod psihijatra ali on ne želi. Mislila sam da je bolestan PTSP ili nešto sl. Sve je počelo kada je počeo sakrivati mobitele (2 kom) i konstantno ih držati u džepu. Do lani je uvijek nešto radio, a sada je totalno nezainteresiran i za sve sam ja kriva. Ja ga psihički ubijam i ubijam. Bit svega je što sam ja počela sumnjati da on nešto ima s našom kućnom prijateljicom u stvari je to supruga njegovog najboljeg prijatelja. Govorio je da sam bolesna, da sam bolesno ljubomorna i sl. Kada sam išla kod psihijatra svoje sumnje nisam niti iznijela jer sam to prekrižila, ali se ispostavilo da je sve to istina. Njegov prijatelj više ne komunicira s njim i on je sve priznao jednoj prijateljici, a meni je rekao da je s tim završeno. U stvari ja ne trebam neki savjet jer znam da moram odlučiti, ali on puca sve više i čak dolazi u situaciju da se ubije. Ako ja spomenem njezino ime ili ime njezinog supruga on naprosto podivlja i onda kaže da ga ja psihički dotučem,ja mislim da on sam sebe psihički ubija, a ako mu ne ukažem da griješi ja ne znam dali on to shvaća. Ne spava, u stvari umire polako. Kada kažem da ga volim i da brinem za njegovo stanje i da ako se i rastanemo željela bih da se izliječi. On je rekao toj prijateljici(kojoj je priznao) da se zaljubio, a ta njegova ljubav je mlađa od njega 12 godina i sklona je životu za mene pokvarenom Najbolje bih ga ostavila, ali mislim da će ga to dotući, jer sve naše kumove i prijatlje je izolirao iz svoga života i u stvari ima još mene, ali "kipti" na svaku moju riječ. Ja ga nastojim shvatiti ali on mene vidi kao neprijatelja i jednostavno mi je rekao da me ne voli i da možemo živjeti kao prijatelji. Ja mu kažem da se raziđemo ali ni to nije u stanju pregristi. Isplakala sam lavore suza i smršavila 7 kilograma. Propadam a pomoći ne mogu ni sebi ažalosno je što bi voljela njemu pomoći a znam da je nemoguće. Prvo i osnovno je da on sam sebi mora pomoći a ne može. Mislim da se ta nazovimo veza završila, a kakva je bila nije niti bitno emotivna, seksualna ili kakva god. BILA JE ZABRANJENA JER JE IZ KRUGA PRIJATELJA. Molim Vas da odgovorite dali naš brak ima nade i spasa?