Imam 36 godina, a moj problem je počeo prije 10 godina, kad se iz divnog prijateljstva rodila obostrana ljubav. Jaka, snažna, iskrena, strastvena, i dan danas postojana. Nikad nije bila javna, jer ne smije biti, ja to ne mogu dozvoliti jer bi puno ljudi bilo povrijeđeno. Da ne opisujem dugo, nismo u vezi i ako se redovno poslovno i obiteljski viđamo, a ljubav pokušavamo potisnuti negdje u dubinu. Jako me sve iscrpilo i učinilo nekom tvrđom osobom, punom bola i gorčine.

Pitanje je vezano uz mog sadašnjeg dečka, 4 godine starijeg od mene. U vezi smo skoro dvije godine, on želi zajednički život, a ja nikako ne znam što želim. Već sam dva puta prekidala, ali me usamljenost i njegova upornost opet vrtila. On je dobar kao osoba, dobar je prema meni, ali ja ne osjećam onu snažnu ljubav i strast, i konstantno imam dvoumljenje. Htjela bi obitelj i dom, a nisam sigurna da li je on prava osoba, a kako to znati, kad moje srce nije zadovoljno. Mislim da sam s njim jer mi treba zaštite, pripadanja nekom. Da li je fer početi živjeti s osobom zbog koje ti srce nikad nije tuklo 300 na sat, kojeg voliš nježno prijateljski, samo iz potrebe, ili je bolje skupiti snage i krenuti dalje, tražiti neku novu sreću? Da li bi zajednički život riješio moja dvoumljenja, na ovaj ili onaj način?