Imam 26 godina i godinu i pol dana sam u vezi. On ima 30 i kaže da sam mu ja prva ozbiljna veza. Volimo se i planiramo zajedničku budućnost, prvi korak će biti zajednički život, ali tek krajem iduće godine jer on čeka izgradnju zgrade sa stanom na koji ima pravo. Inače radimo u istoj firmi, on je završio srednju školu, ali radi uredski posao. Ja sam na doktoratu. Teško sam se odlučila na vezu s njim zbog nekih usađenih stajališta kojih nisam bila ni svjesna, ali danas znam da je to bila najbolja odluka koju sam ikad donijela. Gdje je problem? On me odveo doma i predstavio svojoj obitelji (ima veliku obitelj i svi žive zajedno u kući, svatko na svom katu). Djelomično me s njima upoznao i zato da mogu dolaziti k njemu bez šuljanja po stepenicama. Njegova mama me obožava i općenito me pokušavaju uključiti u svoj obiteljski život. Ja imam malu obitelj, ali vrlo smo privrženi. Roditelji su mi razvedeni i s tatom nemam kontakt. MD je upoznao moju mamu u prolazu, par puta su kratko porazgovarali, ali on bi htio i službeno upoznavanje. Moja mama je u par navrata izričito rekla da ne razumije što vidim u njemu i da 'si nije zamišljala da ću ja kao doktorica hodati s nekim tamo tehničarom iz firme". Kad ima nešto bolji dan onda kaže da nema ništa protiv da ga dovedem kad hoću, onako usputno, ako ja baš želim. Užasno mi se teško odlučiti na taj korak i ne želim ga. Želim čekati dok ne počnemo s useljavanjem u zajednički stan, dok ne napravimo neki prvi veliki zajednički korak. Nekako jednostavno znam da se on mojoj mami neće svidjeti i ne mogu to podnijet i gledati. U međuvremenu je sve veća neravnoteža jer me njegovi zovu na Božićne i rođendanske večere, bili smo na svadbi njegove sestrične, upoznala sam sve stričeve i tetke itd. A s moje strane je zid. Što vi mislite o ovome svemu?