Drage žene, u vezi sam s dečkom već 4 godine. Oboje smo završili školovanje, uspješno se zaposlili itd. Smatram da je u pitanju ozbiljna veza i osobno se prema njoj tako odnosim. Neću pribjeć sad hvalistanju da je dečko ovakav onakav prema meni, jednostavno meni odgovara i prihvatila sam ga s manama i vrlinama. No problem je sljedeći; nakon školovanja zbog njega sam ponajviše ostala u njegovom gradu, pronašla posao - radim po cijeli dan, i vikendima (privatna firma), izgubila sam veći krug prijateljica (poudale se, odselile, još studiraju itd.), u podstanarstvu sam i živim 100 na sat hvatajući sve; i probleme i zabavu i mir za sebe + ugodit dečku u svakom pogledu jer mi stvarno znači. No, kad spomenem bilo što o našoj budućnosti on lijeno priča o tome, ponekad bi brak i obitelj, ali većinom je on ''mlad'. Ne postoji nikakav njegov ''plan'' niti razgovor u kojem je predložio neki korak naprijed u vezi. Predlagala sam zajednički život - nije prošlo dobro. Ispala sam ''cura koja traži previše''. Boli me kad znam koliko dajem od sebe za njega (mogla sam se vratiti u svoj rodni grad, vjerojatno još uvijek bit nezaposlena ali biti u svojoj sredini) a ne biti u tuđini, na mob s obitelji i bez prijatelja. On ne razumije moj problem (da super je što sam se uspjela zaposliti nakon studija..), ali on je ovdje u svojoj sredini, ima obitelj (koja mu je na 1 mjestu i ''to nikad neću biti ja''), ima svoj krov nad glavom i ne treba se misliti svaki mjesec niti mora pola sata pješačiti na posao i natrag svaki dan). Ne znam, osjećam se razočarano, ali nažalost u sebe. Pobogu, iskreno jesam li glupa što sam ovoliko dopustila? Nekad bih najradije sve poslala u neku stvar i otišla bilo gdje. Zbilja, pretužno je kad vrijeme prolazi, a bome me gazi. Nisam materijalist, ne očekujem njegov stan, auto, novac, krpice ili ''brak na brzinu''.. jednostavno, želim osjetiti da sav ovaj moj trud nije uzalud. Što učiniti?