drage žene, nemam s kime razgovarati o ovakvim stvarima pa ću podijeliti s vama. naime, u vezi sam sa deckom godinu dana, slažemo se jako dobro, nikad mi s ni jednim do sad nije bilo tako lijepo, tako jednostavno i nikad do sad nisam osjećala tako veliku povezanost. s njim se od početka osjećam jako dobro, ono sam što jesam a i on je. nema nikakvih tajni, znamo sve jedan o drugome i jako se volimo. sex nam je super. znači mi smo i veliki prijatelji i ljubavnici, da se tako izrazim. rijetko se svađamo, većinom nađemo neki kompromis i lako se dogovorimo. imamo povjerenja jedno u drugo, dakle potpuno smo si predani. ali od početka, meni uvijek nešto fali. s njim nekako imam mir, on je neko moje utočište, s njim se jako lijepo osjećam, voljeno i sigurno i tada mi ništa drugo nije važno, a onda odjednom zaželim malo avanture, zabave, nečeg drugačijeg, kao da mi sve ovo u ovom savršenom odnosu nije dovoljno. nekad čak razmišljam kako bi bilo da smo u braku, vjerujem da bi se i dalje jako lijepo slagali i bili sretni. ali od početka ne osjećam prema njemu onu ludu strast, zaluđenost, opsjednutost, slabost, koju sam u prošlosti osjetila s nekim drugim i loše je završilo. moje je pitanje, da ja uopće ne znam kako prepoznati pravu ljubav i da li je sve ono što sam navela dovoljno za pravu ljubav? znam da me s jedne strane ona zaluđenost od bivše ljubavi nje i koštala, tada nisam znala razlučiti što je što i skroz sam bila opsjednuta jer je ono bila čista strast. a sad je skroz obrnuta situacija u kojoj sve štima, al fali mi one lude strasti i zaluđenosti. ima li netko takvo iskustvo i neki savjet jer sam sva izgubljena.....