Drage žene,

krenut ću direktno - u vezi sam 5 godina sa svojim dragim, a od prosidbe ništa, ni p, apsolutno nula. Oboje smo u kasnim 20tima i par puta smo kroz zezanciju prokomentirali tu temu i činilo mi se kao da i on jedva čeka i da je doista zainteresiran, pa sam se nekako opustila i očekivala to pitanje uskoro. Prošo jedan Božić, drugi, prošli rođendani, valentinovo, godišnjica i ništa. Sigurna sam da ništa niti ne planira za skoru budućnost jer bih već primjetila da čuva novce za prsten ili nešto tako sumnjivo. Znam da nitko ne voli kad se vrši pritisak na njih, tako da nisam ništa niti spominjala previše osim što sam kroz šalu rekla da neću ulaziti u 6 godinu bez prstena. I dalje čekam... i ništa. Nadam se da me neće zaprositi na iduću godišnjicu jer će to biti kao u zadnji čas. Mislim, 5 godina i bez prosidbe je malo previše. Nisam luda za velikim vjenčanjem niti skupim prstenom...i on je doista svjestan toga. Kao i da se ne planiram vjenčati drugi dan nakon prosidbe... Već lagano gubim živce, a kad čujem komentar vezano za temu zaruka/braka sva se nakostriješim. Posebno sada u ovo blagdansko vrijeme kada zaruke pršte na sve strane. Iako sam u zadnje vrijeme prešla na novu razinu - tugovanje.

Osjećam tugu jer sam mislila da prava ljubav ne pita za vrijeme, za neku organizaciju prosidbe.. tužna sam jer me zna kakva sam i zna da ne očekujem i ne želim ništa spektakularno osim tih njegovih par riječi kojima bi potvrdio da je to to... tužna sam jer je bilo toliko divnih zajedničkih situacija gdje je mogao pitati.. a na kraju, tužna sam jer je moja prošla veza završila slično nakon 4 godine..

Zašto uopće ulaze u veze na tako duge staze ako se ne žele vezati? Zadnjih godinu dana nisam nešto pretjerano davala značenja tome, ali sad kao da mi se upalila neka lampica i osjećaj da nešto tu ne valja. Tužna sam, pomalo razočarana i strah me da to ne bi utjecalo na moju ljubav prema njemu jer sam takav tip osobe da odlazim kad vidim da nekome nije stalo jer ne želim biti poražena i povrijeđena. Već sada mi se više niti neda komunicirati s njime i primjetio je to i ispituje što je, ali čemu da išta govorim jer to će opet ispasti kao pritisak na njega zbog kojeg će na kraju možda doista zaprositi čisto da sam ja na miru.

Možda previše filozofiram jer mi je zadnjih par mjeseci um u kaosu zbog toga. Ali uglavnom, moje pitanje je što biste vi napravile? Što biste mislile o svemu?