Drage moje,voljela bih cuti vaše mišljenje, savjet, bilo šta jer sam trenutno dosta zbunjena i teško mi je objektivno gledati na ovo što proživljavam. Naime, dečko i ja smo bili 2 i po godine u vezi nakon čega smo prekinuli i taj je prekid trajao 8 mj. Odendavno smo opet skupa, shvatili smo da se volimo i koliko nam je teško živjeti jedno bez drugoga i sada nam je toliko lijepo,dosta se promijenio i trudi se više nego ikad i jako sam sretna kraj njega. Kako uvijek postoji onaj ALI, evo ga i tu..hehe. Prije našeg prekida dosta sam bila nesretna i moji roditelji su to jasno vidjeli, nikad baš i nisu bili sretni našom vezom ali ne moram vam reći koliko su bili sretni prekidom i nezadovoljni ponovnim pomirenjem. Redovito nabacuju komentare i pokušavaju mi ''otvoriti oči'' i to me užasno živcira. Po njihovim riječima on nije i nikad neće biti dovoljno dobar za mene. Cijelu stvar otežava i to što on nije još završio faks,a kako se čini neće skoro,živi sa svojima (što nije čudno,ima 24,nije starac,hehe),njegovi se bave poljoprivredom i radi od jutra do mraka,ima dosta teške starce koji mu baš i ne olakšavaju život...i sad se ja pitam ima li sve to smisla? Samo od ljubavi se ne može živjeti. Mogu se zamisliti s njim u daljoj budućnosti i nikad nisam gledala na to čim se bavi,jer bolje i to nego da pije po kafićima, nikad se nisam smatrala boljom jer imam završen fakultet,tj.još 2 ispita. Jednostavno me strah od svega.Kad sam s njim,zaboravim na sve,postojimo samo nas dvoje,ali kako protiv okrutne realnosti? Hvala svima koje su pročitale ovaj roman,stvarno mi treba neki savjet :)